Home / Tvrtke i tržišta / “Čokolino, riba, juhe, kreditne kartice i vezovi za jahte nisu strateški proizvodi”

“Čokolino, riba, juhe, kreditne kartice i vezovi za jahte nisu strateški proizvodi”

Kompanije koje proizvode robu koja se prodaje u trgovinama i koja ima konkurenciju nisu strateške. Možemo raspravljati o sustavu prijenosa energije, ali Čokolino nije strateški proizvod.

  • Ponovila se priča od prošle godine – zavapili ste za privatizacijom. Opet od Vlade tražite aktivniju ulogu u prodaji svojih udjela. Je li se nešto promijenilo u vašim zahtjevima od tada? Nije se ništa primijenilo. Stvar je u tome da su mirovinski fondovi toliko veliki da investirajući u male udjele u malim kompanijama ne mogu veći dio svoje imovine uložiti u hrvatsko gospodarstvo. Jedna od mogućnosti gdje bi se teoretski mogla uložiti naša imovina u Hrvatskoj kompanije su u dominantnom ili isključivom državnom vlasništvu. No postoji dosta prostora i mogućnosti u privatnom sektoru. Ne mislimo da je samo javni sektor zakazao ne proizvodeći dovoljno investicijskih mogućnosti. Ni privatni sektor nije dovoljno prepoznao potencijal mirovinskih fondova. Ipak, ima pozitivnih primjera.

  • Primjerice? Primjerice, naše partnerstvo s Valamarom u akviziciji Imperijala Rab. To je dvostruko dobar primjer jer je isto- dobro bila riječ o privatizaciji te o suradnji fonda sa strateškim partnerom. Jedan je od pozitivnih primjera, nažalost ne velikih, i Ilirija Biograd. Ima dinamike u privatnom sektoru, ali dojam je da se moglo napraviti više.

  • Jeste li pokretali inicijativu prema privatnom sektoru? Svi znaju koliku imovinu imaju mirovinski fondovi. Pogotovo oni koji upravljaju velikim kompanijama. Mislim da nije dobra pregovaračka pozicija da mi hvatamo ljude za ruku i pitamo ih biste li htjeli od nas uzeti milijardu, dvije kune. Inicijativa mora doći iz privatnog sektora, barem onaj minimum koji kaže da je zainteresiran primiti nas kao dioničare. Jesmo li koga odbili? Nismo ni bili u situaciji da ih odbijemo jer nije bilo razgovora.

  • Je li država spremna odustati od gazdovanja? Imamo primjer HEP-a, gdje se mnogi dižu na noge jer se prodaje obiteljsko srebro. Za državu kao vlasnika ne vrijede druga pravila. Država kao vlasnik ne može očekivati da će primiti nekoga u vlasničku strukturu, a da će sve ostati kako je i bilo.

  • Je li se to dogodilo s Inom i Molom? Ne baš, ta je situacija specifična i ne može se gledati na taj način. Danas su različiti primjeri kompanija kojima država upravlja kao suvlasnik. Recimo, država je veći vlasnik Croatia osiguranja nego što je vlasnik Podravke. Ima veći udio. Nismo imali prilike vidjeti da država predlaže gotovo pola članova Nadzornog odbora u Croatia osiguranju. Za državu vrijede iste premise. Ako želi imati privatni kapital u suvlasništvu, onda se sustav korporativnog upravljanja mora prilagoditi toj činjenici.

  • Što mislite o uvođenju eura u Hrvatskoj? To bi bilo dobro za mirovinske fondove, ali i za državu u cjelini. Za razliku od uvriježenog mišljenja, Hrvatska uopće nije daleko od kriterija iz Maastrichta. Nije neki poseban napor prihvatiti euro.

  • Paralelno s time, opet se spominje deprecijacija kune. To bi moglo malo zakomplikirati stvari. Jedna od dobrih, manje važnih stvari kod uvođenja eura je ta da će takve rasprave biti besmislene.

  • Koje je vaše stajalište u vezi s tim, argumenti postoje? Tečaj je odraz novčanih tokova, a oni su takvi da se u Hrvatsku slijevaju euri. Ne znam kako bi bilo moguće u takvoj situaciji deprecirati valutu. Suprotno uvriježenom mišljenju, slijevaju se euri i imate ih sve više i više. U sustavu ima velikog viška kuna, kamatne stope na kune su nula. Banke ne znaju kamo će s kunama. Ne ulazim u smislenost te ideje, ali ona je neostvariva.

  • Kako najave Vlade o kupnji Ine utječu na vrijednost vašeg udjela u toj kompaniji? S obzirom na potez OMF-ova 2010. kada je bila velika akcija kupnje Inih dionica na burzi i kada ste mnogo uložili. AZ fond je i prije 2010. ulagao u Inine dionice. Te smo godine kupovali dionice jer je to bila dobra investicijska prilika. Okolnosti su bile takve da se moglo kupiti mnogo dionica. I danas je vrijednost Inine dionice na burzi znatno viša od razine na kojoj smo kupovali 2010. Ono što se u međuvremenu dogodilo u Siriji s naftnim poljima nije dobro utjecalo na vrijednost kompanije. I cijena naftne na svjetskim tržištima od tada se prepolovila. To negativno utječu na poslovanje i vrijednost kompanije. To je priroda ulaganja. Svako investiranje temelji se na očekivanoj dobiti, što znači da je rizično jer se ta očekivanja ne moraju ispuniti. Danas je ulaganje u Inu oko 1,5 posto imovine fonda. To ima svoj smisao.

  • U koliko ste kompanija lani uložili, tu su Atlantic Grupa, Liburnija Riviera, Podravka, Valamar…? Prema mom iskustvu u ovome poslu, barem 80 posto investicija koje želite napraviti, ne napravite. To bi značilo da se svaka peta investicija uistinu i dogodi. Samo možete pretpostaviti o koliko smo investicija razgovarali, a koliko smo ih zaključili. Nabrojili ste četiri, matematika bi rekla da smo s još oko 16 pregovarali. I to je ‘prokletstvo’ našeg posla. Ponekad vam je posao reći ne i ne napraviti ništa, a potrošili ste mnogo vremena, truda i novca. To je frustrirajuće, pogotovo za instituciju kojoj se prati svaki korak. Promatrači će reći – što k vragu radite uopće?

  • Ima nekoliko takvih promatrača koji vas jako kritiziraju. Da niste primijetili potencijal turističkog sektora, da zapravo ništa ne radite. AZ fond je vlasnik skoro 20 posto Ilirije, više od 30 posto Imperijala Rab, gotovo deset posto Liburnija Riviera hotela i Arenaturista, imamo dionice Valamara, Maistre, Plave lagune, Turisthotela… U čemu je problem?

  • Spočitava vam se i to da ne ulažete u velike svjetske kompanije poput Googlea, Microsofta… Je li problem u ograničenjima ili? Kad sam nedavno izjavio da nemamo gdje ulagati, onda su me po običaju skratili. Nemamo gdje ulagati u Hrvatskoj. Ne znam iz kojeg se razloga zaboravlja no-torna činjenica da smo i dalje zakonski ograničeni ulagati u inozemstvo. No i bez toga dolazimo do još jednog pitanja – koliku su razinu volatilnosti, dnevnih promjena cijena dionica, članovi obveznih mirovinskih fondova u Hrvatskoj spremni podnijeti? Nekad smo reklamirali AZ fond ako abecedu sigurnosti. I ta logika je ušla u DNK fonda. Smatramo da članovi našeg fonda ne žele prihvatiti volatilnosti, da su snažno averzni prema riziku. Vjerujem da bi kratkoročne gubitke u mirovinskom fondu naši članovi daleko negativnije prihvatili nego što bi bili pozitivno prihvaćeni eventualni ekstremno dobri dobici. Članovi hrvatskih mirovinskih fondova neće prihvatiti minus u jednoj godini zato da bi imali, recimo, plus 20 u idućoj. I zbog toga mislimo da treba pažljivo dozirati ulaganje u strane dionice, koje su notorno volatilne i gdje je jedan veliki hrvatski institucionalni investitor u svjetskim okvirima samo jedan posve mali relativno nevažan investitor. Zato nismo nikada bili maksimalno izloženi u stranim dionicama.

  • Članovi nisu spremni na rizik, ali političari zazivaju vašu kudikamo veću ulogu u gospodarstvu jer ‘ležite’ na 84 milijarde kuna. Od vas se traži da budete pokretači gospodarstva, što čekate? Novac je roba, ‘commodity’, što znači da je svaki novac isti. U svijetu novca ima užasno mnogo. Činjenica da imate novac ne znači da imate uvjet za pokretanje gospodarstva. Novac ne pokreće gospodarstvo, pokreću ga ljudi i ideje. Krenuli smo od kraja, a ne od početka. Gospodarstvo pokreću gospodarski sustavi, poduzetnici, ideje, inovativnost, pravni sustav, financijski sustav pa tek onda i investitori. Nisu investitori nevažni, ali ne kreće se od njih.

  • Nismo uspješni u mirovinskoj reformi, koja je započela 2002., pa stala, pa se opet nešto pomaknula, pa stala. Zapravo, stalo je na pet posto izdvajanja u drugi stup, sve je ostalo išlo dobro. Doduše, razina izdvajanja je toliko važna da je istina da je mirovinska reforma stala na svome početku. S druge strane, što je vrlo važno, udio ukupne imovine obveznih mirovinskih fondova u BDP-u najviši je u zemljama Srednje i Istočne Europe.

  • Istina, riječ je o četvrtini BDP-a. To nijedne neće naći. Ni u Poljskoj, Slovačkoj… Gledate li i BDP po glavi stanovnika, koji je na razini Mađarske i Poljske, opet neće naći tako visoki omjer. Hrvatski OMF-ovi i mirovinska reforma uspješna su priča, koja ima samo jedan problem – stopu izdvajanja od pet posto. Sve ostalo bilo je skoro savršeno.

  • No nema vlade koja nije obećavala povećanje te stope. Da, ali nitko dosad tu stopu nije ni smanjio.

  • Možemo to i tako gledati. Ali bilo je i ideja o ukiđanju drugog stupa, što mi se sada čini kao nemoguća misija s obzirom na veličinu fondova. Barem ne bez opasnih posljedica. Nadam se da ste u pravu.

  • To je ipak 25 posto BDP-a. Pokušavate izlobirati da se ta stopa poveća, ali nitko nije imao sluha. Bilo je sluha, ali ne i novca. Svaka kuna više u drugome stupu, jedna je kuna manje u proračunu. To nas stoji deficita. Suština problema je definicija deficita. Imamo besmislenu situaciju – izdvajanje za štednju statistički se tretira kao potrošnja. Sve dok će to biti tako definirano, sustav će biti usmjeren prema potrošnji. Osnovni je problem u tome što se izdvajanje u drugi stup smatra deficitom.

  • A kada se ne bi smatralo deficitom? U tom bih slučaju bio uvjeren da bi danas stopa izdvajanja bila deset posto. I još nešto, uvjeren sam da bismo već sada zadovoljavali kriterije iz Maastrichta i sutra bismo uveli euro. No to je Eurostatova definicija i to se neće mijenjati. Iz toga proizlazi zastrašujuća poruka da se ako se ukine drugi stup i pripoji prvome, smanjuje javni dug.

  • Što biste htjeli da ove godine napravite vi kao fond država i privatni sektor? Jedna je godina malo. Javni sektor mora krenuti prema privatizaciji putem tržišta kapitala onih kompanija koje posluju isključivo na tržišnim osnovama.

  • To bi onda značilo svih osim Hrvatskih šuma, Voda… Ima ih dosta, to su čak i dijelovi HEP-a. Ali što je strateški u tvrtki koja proizvodi Čokolino? Što je strateško u banci koja ima Hrvatka na TV-u i prodaje kredite?

  • Jasno je da je riječ o biračkom tijelu, broju zaposlenih. Bilo bi zanimljivo napraviti listu kompanija prema broju zaposlenih, na njoj neće Podravku naći pri vrhu. Krenuo bih negativno, što nije strateško. Kompanija koja proizvodi robu koja se prodaje u dućanima i koja ima svoju konkurenciju, nije strateška. Možemo raspravljati o sustavu prijenosa energije, ali Čokolino nije strateški. Nisu proizvodnja ribe, juhe u vrećici, kreditne kartice i vezanje jahti na obali.