Home / Biznis i politika / Kako su Rusi iskoristili Agrokor u borbi protiv hrvatskih i EU-sankcija

Kako su Rusi iskoristili Agrokor u borbi protiv hrvatskih i EU-sankcija

Rusija je podcrtala poruku: da veleposlanik nema ništa protiv Agrokor a i Todorića, već da je to poruka Vladi da korigira svoju politiku (sankcija) prema Rusiji. Ili će slijediti ruske sankcije.

O djeci neobične prošlotjedne konferencije za novinare ruskog veleposlanika u Hrvatskoj Anvara Azimova prigušeni su jednako neobičajeno. Pa gdje se u slobodnoj zemlji sa slobodnim medijima ne bi raspravljalo o tome kako je veleposlanik Ruske Federacije usred Zagreba izišao pred novinare u odori sličnoj vojnoj sa svim odličjima na prsimu? Barem na razini kodeksa odijevanja i poruke koju takva pojavnost nosi. Veleposlanik Azimov ni na riječima nije bio škrtn: podsjetio je na to da je Rusija u više navrata dala kredite Agrokoru. Ruske banke Sberbank i VTB drže više od trećine Agrokorova ukupnog duga. Za razliku od veleposlanika zapadnih država, koji ipak moraju praviti razliku između tvrtki i države, čak i kad je riječ o strateškim državnim tvrtkama, i zbog naravi države i zbog naravi tvrtki, kod Rusije i veleposlanika Azimova stvari su vrlo jednostavne, pa je takva bila i njegova poruka.

Meko prizemljenje. Objavio je da Rusija neće daljnjim kreditima pomagati Agrokoru da izide iz financijskih teškoća, nego će inzistirati na ispunjenju dosadašnjih kreditnih obveza jer Agrokor ne surađuje aktivno s Rusijom. I najavio da će u skladu s tim biti posljedica. Ako treba jasnije: u odori koja asociira na onu Crvene armije veleposlanik Azimov poručio je hrvatskoj vladi da je Rusija sprema baciti na koljena najveću hrvatsku tvrtku ne odustane li hrvatska vlada od zapadne politike prema Rusiji. Odjeci su meko prizemljeni. Većina medija istinski nije razumjela ili se pravila da ne razumije o čemu je riječ. Preko svojih privilegiranih medijskih poslanika u hrvatskome javnom prostoru Rusija je komentatorski podcrtala poruku: da veleposlanik nema ništa protiv Agrokor a i Ivce Todorića, nego je to poruka Vladi da korigira svoju politiku (sankcija) prema Rusiji. Ili će slijediti ruske sankcije. Poruka je, očito, pomno iščitana i shvaćena u Vladi; ministar Davor Ivo Stier prizemljio je stvar ponavljajući da Hrvatska ima otvorenu komunikaciju s Rusijom i da se priprema ministarski susret sa Sergejom Lavrovom, šefom ruske diplomacije.

Poruka je stigla kao odgovor nakon što je posjetom Izraelu premijer Plenković poručio o partnerstvu s Izraelom i novom američkom politikom nakon što je iz Trumpove administracije poručeno da neće biti američke odgode u ratifikaciji pristupnog ugovora Crne Gore NATO-u, čemu se Rusija (i Srbija) nadala. Čak naprotiv, Hrvatska je pokrenula sigurnosnu jadransku trilateralu – Hrvatska – Crna Gora – Albanija koja jasno označava prozadapnu i transatlantsku orijentaciju triju država. A sve se to događa uoči velike sigurnosne konferencije u Münchenu, velikog ‘brainstorminga’ nove transatlantske sigurnosne politike, na koju dolazi i novi američki potpredsjednik Mike Pence. Svatko nastoji zauzetiti bolji startni položaj. U tom kontekstu valja promatrati i poteze ruske i hrvatske politike.

Da je Tudman kupio Boeing… No kad su strateške i sigurnosne turbulencije tako zgnute kao danas, najbolje se vidi koliko su priče o besplatnom ručku, prijateljskom kreditu, kapitalu bez imena i slobodnoj trgovini kao regulatoru svjetskih odnosa samo pusta tlapnja. Da je u drugoj polovini devedesetih Franjo Tuđman između Boeinga i Airbusa ipak izabrao Boeing, vjerujem da bi Hrvatska danas s čvršćih položaja ušla u sljedeću fazu novog poretka, s desetak godina duljim stažem u NATO-u i EU nego što ga ima. Uostalom, svi koji su se tada odlučili za Boeing, ušli su u prvom ili drugom krugu proširenja. U zračnim lukama tada ste mogli golim okom vidjeti da cijela Istočna Europa vozi Boeinge. A Airbuse je kupovala poslije. Ni suradnja s Rusijom nije prekinuta. Bitno je bilo ispravno procijeniti razliku između strateške suradnje i obične trgovine.

Da Agrokor, ponesen tadašnjom hrvatskom regionalnom politikom, EK-ovom i EBRD-ovom poslovnom filozofijom širenja na Istok i naoko povoljnim uvjetima, nije tako olako ulazio u kreditne aranžmane sa Sberbankom, strateškom financijskom ekspoziturom Rusije, hrvatska vlada danas bi imala mnogo manje briga zbog poruka veleposlanika Azimova. EK-ovi službenici ili EBRD-ovi bankari imaju pravo na pogrešnu procjenu. A i briga ih, impersonalni su zapravo. Ali Agrokor je vlasnik velikog dijela hrvatskog teritorija uz granicu sa Srbijom. Spoznaja da je Rusija vlasnica trećine njegova duga nije ugodna, i to ne samo s ekonomskog aspekta nego i sa sigurnosnoga. Veleposlanik Azimov to zna.