KONKURENTNOST

Novi ekonomski modeli trebaju nove paradigme i izazove koji će u središte postaviti ne tržište, nego čovjeka i zajednicu te socijalne ciljeve. Samo se tako održivi razvoj može staviti u kontekst razvoja tvrtki, dobrobiti pojedinca i opstanka planeta.

Konkurentnost nosi asocijaciju na natjecanje, odnosno borbu, napad ili rivalstvo. U današnjem vremenu vrlo je korištena riječ u poslovnom svijetu, koja definira osnovne odnose na tržištu i ukazuje na tržišno natjecanje. Naime, poslovni subjekti nadmeću se s istim ciljevima za ograničene resurse koristeći se iskustvom, snalažljivosti, znanjem i poslovnim tehnikama kako bi pobijedili. Taj je pojam vrlo širok i višedimenzionalan te ga je teško jednoznačno odrediti, posebno u vremenu kada je često korišten i označava natjecateljske odnose između poduzeća, pojedinaca, ali i nacionalnih ekonomija. Što je to konkurentnost, odnosno konkurentska sposobnost tj. prednost danas?

Podrazumijeva li upotrebu brojnih znanja, modernu tehnologiju, gospodarsku snagu zemlje, nove strategije razvoja, razvijene vještine pregovaranja kao i uspješno rješavanje konfliktova, poznavanje stranih jezika ili nešto drugo – ostaje otvoreno pitanje.

Kako se postaviti u odnosu na kolege u tvrtki, kako se istaknuti, biti bolji, ostvariti bolju poziciju, dobiti menadžersko mjesto, visoku plaću i beneficije u svijetu visoke konkurentnosti, kada se natjecanje čini jedini mogući odnos djelovanja? Kako razviti novi proizvod, osigurati višu kvalitetu s nižim troškovima, bolju uslugu, biti prepoznat kao ozbiljan i pouzdan konkurent na globalnom tržištu, kako opstati i preživjeti u neizvjesnom vremenu stalnih promjena i tehnoloških inovacija – samo su neke od tema s kojima se susreću menadžeri, ali pojedinci danas. Kako prije od konkurencije prepoznati buduće potrebe kupaca ili ih stvoriti ako je potrebno, kako biti brži, vještiji u lansiranju novih proizvoda, iznaci učinkovita rješenja izlaska iz krize, uspješno voditi multinacionalne kompanije, kako razvijati ljude na učinkovit način, osigurati zadovoljne kupce i zdravu organizacijsku klimu – samo su neka od pitanja na koje organizacije danas moraju odgovoriti kako bi bile konkurentne.

Kako možemo povećati svoju konkurentnost kao zemlja, organizacija ili pojedinac, kako mjeriti i unaprijediti konkurentsku sposobnost – središnja su pitanja koja zaokupljaju sve vrijeme menadžera. Nezaobilazno ime u definiranju konkurentnosti je Michael Porter, američki profesor koji je napisao desetak knjiga iz područja poslovne strategije i ekonomske teorije te na jednostavan način prikazao složene odnose konkurentskog djelovanja između tvrtki. Razrada modela koji tumači Michael Porter predstavlja abecedu konkurentnosti tj. objašnjava s kojima se izazovima susreću poduzeća u razvijanju konkurentskih prednosti te identificira ključne sile, odnosno snage s kojima treba računati u uvjetima tržišnog natjecanja. Taj model promišlja na koji način treba djelovati u odnosu na konkurente, o čemu voditi računa te na koji način učvrstiti svoju poziciju na tržištu s obzirom na kupce, dobavljače i ostale tržišne takmice.

Prema Porteru, kada na tržište dolaze novi konkurenti, smanjuje se cijena, što automatski snižava profit. Jaki igrači mogu stvoriti barijere ulaska drugim takmacima koristeći se zalihama profita. Takvu poziciju mogu si priuštiti ‘veliki igrači’ koji su već ranije zauzeli jake pozicije na tržištu.

Ako su barijere ulaska niske to može rezultirati time da postojeći ‘igrači’ idu na konkuriranje troškovima. Mogućnost uvođenja supstituta trenutačnom proizvodu ili usluzi može također biti opasna prijetnja. Jedna od važnih sila tog modela jest pregovaračka moć kupaca. Postoji nekoliko mogućnosti. Ako kupuju mnogo proizvoda iz ponuđenog asortimana ili ako su malobrojni ili pak kritični element proizvodne kvalitete, kupci će imati veliku pregovaračku moć, što će utjecati na smanjenje cijene proizvoda. S druge strane, malobrojnost dobavljača ili prevelika ovisnost o njihovoj kvaliteti povećavat će moć dobavljača. Peta sila je suparnička sila među konkurentima, koja iziskuje dodatna sredstva za marketing ili pak snižavanje cijena u odnosu na cijene konkurencije. Porter navodi dva načina ostvarivanja konkurentske prednosti: na temelju niskih troškova ili diferencijacije.

Konkurentnost možemo promatrati, odnosno istraživati na nekoliko razina: 1. na razini zemlje, 2. organizacije i 3. pojedinca.

U suvremenom je društvu tehnologija presudna jer je i unutarnji i vanjski čimbenik okoline, što znači da je poduzeće određeno tehnologijom koju upotrebljava, ali i onom koja je prisutna na tržištu i dostupna je organizaciji. Kao što je poznato, na vanjske čimbenike organizacija ne može utjecati, već im se mora prilagođavati, ali na unutarnje ima veliki utjecaj, tj. može ih oblikovati i određivati, oni međusobno utječu jedni na druge i važno ih je tako promatrati, ne izolirano, već u međusobnom.

Konkurentnost je osnova za razlikovanje uspješnih od neuspješnih poduzeća koja se ostvaruje posjedovanjem ili izgradnjom posebnosti koju kupci ili korisnici usluga traže (zahtijevaju, prepoznaju i napokon vrednuju). Osigurati opstanak na nesigurnom i turbulentnom tržištu podrazumijeva izgradnju konkurentskih sposobnosti koje će omogućiti da se opredijelimo za jednu od mogućih strategija. Tri generičke strategije su: 1. strategija niskih troškova, 2. strategija diferencijacije i 3. strategija fokusiranja.

Kada propitujemo postojeću globalnu situaciju, vidimo neodrživost postojećeg sustava, rastuću nezaposlenost, pojavu siromaštva, zagađenost okoliša, napetost uzrokovanu nemirima, borbu za energente, pojavu velikog vala migranata u Europi. Kako izgraditi uspješne poslovne modele u svijetu velike neizvjesnosti i globalnih promjena? Nije li potrebno izgraditi nove odnose koji će se više temeljiti na suradnji i dogovoru, a manje na oštroj konkurenciji i beskrupuloznom nadmetanju međunarodnih korporacija i vodećih banaka, gdje nisu moguće ‘win-win’ strategije? Svakako je potrebno rigidne i krute odnose hijerarhijskih modela organizacija i nacija promijeniti i učiniti drugačijima te radne, ali i općenito međuljudske odnose humanizirati tako da budu više usmjereni ljudima, a ne zadacima i procesima.

Inzistiranje na kvaliteti proizvoda i usluga treba rezultirati novim odnosima koji bi se trebali više temeljiti na izvrsnosti u odnosima, izvrsnosti u sustavu vrijednosti, poimanju rada, radne etike, radnih odnosa, predanosti izvršavanju radnih zadataka itd. Novi ekonomski modeli trebaju nove paradigme i izazove koji će u središte postaviti ne samo tržište, već čovjeka i zajednicu te socijalne ciljeve postaviti prije ekonomskih. Samo na taj način moguće je održivi razvoj staviti u kontekst razvoja organizacija i dobrobiti pojedinca, čovječanstva u cjelini i opstanka planeta. Potrebno nam je nešto više od emocionalne inteligencije da bismo prevladali vlastitu sebičnost i pohlepu te natjecateljski duh pretvorili u kulturu solidarnosti i suradnje.

Kompetitivnost je u ljudskoj prirodi i ne može biti isključena, kao ni obilježje poduzeća da izgrađuju konkurentska prednost. Međutim, potrebno je ukalupljivati društvenu dimenziju kompetitivnosti u tu teoriju o tržišnom natjecanju, koja ima širu dimenziju razmatranja globalne održivosti i stvaranja boljeg svijeta te nadograđuje težnju za natjecanjem potrebom za suradnjom, solidarnošću prema siromašnima i razvojem zajednice. Samo uravnoteženo društvo može biti sretno društvo, ono gdje se kompetitivnost nadopunjuje suradnjom, što stvara proizvode visoke kvalitete, ali i zadovoljne građane i razvijenu zajednicu.