Skok na listi globalne maloprodaje Agrokor platio nižim rejtingom

Agresivan rast uz upotrebu financijske poluge nosi poznate rizike. Ivica Todorić do sada je više puta pokazao da zna donijeti teške odluke kada dođe na prijelomnicu. Došlo je vrijeme još jednoga teškog ispita.

Najprije je rejtinška agencija Moody’s objavila da snižava kreditni rejting Koncerna Agrokor s B2 na B3. A onda je konzultantska kuća Deloitte objavila ljestvicu 250 najmoćnijih svjetskih maloprodajnih tvrtki, na kojoj je Agrokor napredovao za 33 mjesta i sada zauzima 159. Te dvije vijesti tijesno su povezane. Agrokorovo napredovanje u izvještaju ‘Globalna snaga maloprodaje 2017.’ većinom je posljedica preuzimanja slovenskoga trgovačkog lanca Mercatora. Pad kreditnoga rejtinga pak ponajviše je posljedica povećane zaduženosti koncerna u većinskome vlasništvu Ivice Todorića kojom se financirala slovenska akvizicija.

U proteklih četvrt stoljeća Agrokor je u više navrata bio na, skijaški rečeno, prijelomnicama. Poduzetnici diljem svijeta imaju različite modele svojeg poslovanja. Todorić je odabrao model agresivna rasta uza stalno propitivanje prenapregnutosti i održivosti financijskog položaja, odnosno financijske poluge kojom je okrupnjivao i gradio Agrokorov sustav. Takav model nosi i znatne rizike. Do sada je poduzetnik Todorić u nekoliko navrata uspješno premostio zamke.

Bilo bi razočaravajuće da i sada, u 2017., nema nekoliko razrađenih scenarija od kojih bar jedan omogućuje da sustav koji konsolidirano ostvaruje 51,3 milijarde kuna prihoda (Finini podaci za 2015.) i zapošljava oko 52.000 ljudi bude srednjoročno financijski održiv. Todorić je i do sada pokazivao da zna procijeniti kad je nužno uvesti dodatne ‘stakeholder’e. Istina je da su u igri sve veći brojevi, ali čini se da se stvari još mogu menadžerirati. Uključujući aktiviranje scenarija inicijalne javne ponude, npr. Agrokorova prehrambeno-proizvodnoga dijela. Legitimno se, u uvjetima neizvjesnosti, u javnosti postavlja i pitanje treba li u slučaju potrebe i država pomoći koncernu poput Agrokora. Prije svega, treba reći da tu vrijedi stara izreka: Pomozi sâm sebi pa će ti možda i drugi pomoći. Agrokorove probleme ponajprije treba rješavati vodstvo Koncerna. Tek ako ono ponudi održiv i prihvatljiv model svladavanja sadašnje prijelomnice, može se govoriti i o opravdanoj državnoj pomoći. Ako su SAD ili Njemačka mogli pomagati svojim poslovnim liderima, zašto to, načelno govoreći, ne bi činila i Hrvatska?

Lider potkraj svake godine u suradnji s Finom objavljuje konsolidiranu rang-listu najvećih domaćih sustava. Da bismo znali o čemu govorimo, nije loše reći da je Agrokorov ukupni konsolidirani prihod jednak zbroju prihoda sustava plasiranih od drugoga do petog mjesta (Ina, HEP, Orbico, Adris). Sasvim sigurno da su i u Agrokoru u ovih 25 godina donosili poneke pogrešne strateške odluke. Agrokor je ulažeći u široku diverzifikaciju stekao mnogo protivnika. Najšira javnost ima negativno stajalište prema poduzetništvu, a Todorić kao najveći tu poput gromobrana privlači mnoge napade. Mnogi bi s uživanjem (barem u prvom trenutku) pratili negativan razvoj događaja.

No ako se iz zone ‘volim – ne volim’ vratimo u područje racionalnih interesa društva, onda je ovo, za Agrokor izazovno, vrijeme prilaži da se napokon otvori i po mogućnosti koliko-toliko zatvori rasprava o ulozi poduzetnika u Hrvatskoj. Posljedice nekontroliranih događaja u najvećem poslovnom sustavu u zemlji u kratkom bi i srednjem roku teško utjecale na gotovo sve segmente ekonomije i društva. Odnos između brojnih proizvođača i Agrokorove trgovačke mreže nisu nimalo idilični. Čini se da su strani lanci poput Kauflanda bolji partneri, ali pitanje je bi li partnerstva sa strancima bilo da ne postoji snažan domaći trgovački lanac kakav je Konzum. Argumente za i protiv imaju obje strane. Možda je sada trenutak da država koja zna što hoće od biznisa napokon počne strateški razgovarati ne samo s Agrokorom nego sa svim velikim domaćim sustavima. Faza protekcionizma koju gura novi američki predsjednik Donald Trump donijet će zemljama poput Hrvatske nove, još nevidene izazove. Primjera radi, ako strane tvrtke koje posluju u Hrvatskoj financiraju svoje operacije kapitalom po cijeni od jedan posto, a domaći konkurenti moraju ugrađivati višestruko skuplji kapital, treba li to prepustiti samo tržištu ili pronaći načine da utakmica bude izjednačenija? O Agrokoru će se, sigurno, ove godine dosta pisati, a za ovu fazu možda nije loše navesti iskustvo polaznika ugledne internacionalne poslovne škole – naučili su ga da na svijetu zapravo nema multinacionalnih tvrtki. Sve su one u svojoj biti nacionalne.