Trump nije osamljeni protekcionist. Velike sile pribjegavaju protekcionizmu u krizi ili ratu, a slobodnu trgovinu promiču u vrijeme rasta i mira. Danas bi svi radije poslovali s Amerikom, ali ako ne budu mogli, snaći će se, i to lakše nego ikad prije.
Oliko je sadržajan bio prvi tjedan predsjednika Donald Trumpa na poslu da se već počinje šuškati o njegovu opozivu. Otpuhnuti su sva donekle optimistična očekivanja da u praksi neće ostati mnogo od onoga što je najavljivao tijekom kampanje i svijet se počeo polako pripremati za mogućnost trgovinskog rata. Jedan od glavnih elemenata njegove platforme, obnova neskrivenog protekcionizma u svrhu zaštite domaćih radnih mjesta, prema svemu sudeći, nije bio nimalo prenapuhao.
Među prvim odlukama našlo se napuštanje Transpacifickog partnerstva i ponovno pregovaranje o Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini, a strelice gotovo dnevnim ritmom odapinje prema Kini, najvećem trnu u američkom oku. Nije novi predsjednik zaboravio ni Njemačku, u čiju je autoindustriju također upro prstom, pa se nekakav oblik trgovinskog rata čini sve izglednijom mogućnošću. Američki problemi nisu novi; polagan pad konkurentnosti počeo je ugrubo otprilike 70-ih kad su se na svjetsku pozornicu počele vraćati industrijske nacije, odnosno, najjednostavnije rečeno, kad je Amerika ponovno dobila konkurenciju. Premda se iz današnje perspektive možda čini kao relikt potrošnih ekonomskih promišljanja, ograničenje uvoza i slobode trgovine u svrhu zaštite domaćih proizvodnje razvijenih zemalja ustaljena je praksa koja se redovito pojavljuje kad okolnosti to zahtijevaju i nije nestala. Kapitalizam nikad nije stvarno prerastao protekcionizam, koliko god to volio reklamirati.
Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata SAD je bio gotovo jedina preostala industrijalizirana država na planetu jer su s Europom i Japanom bili razrušeni, a drugdje relevantne industrije ionako nije bilo. Nije ni čudo što u takvim okolnostima najveća svjetska sila zagovara snažno slobodnu trgovinu i otvorenu razmjenu, no to se počelo mijenjati dizanjem konkurencije na nogo i stupanjem novih izazivača na scenu. Ubrzana globalizacija donijela je i kojači udarac nesputanoj američkoj dominaciji koju je lakše nego ikad ugroziti jeftinom radnom snagom (Kina) i efikasnjom i tehnološkim naprednjom proizvodnjom (Japan ili Njemačka), pa se SAD u proteklim desetljećima našao suočen s Njemačkom, Ujedinjenim Kraljevstvom, Japanom, Južnom Korejom, Kinom, Vijetnamom, Šri Lankom, Meksikom… Radna mjesta počela su otjecati u druge, jeftinije zemlje, a gotovi proizvodi niže cijene i nerijetko veće kvalitete neometano dotjecati na atraktivno američko tržište, zbog čega se promijenilo raspolaženje koje je u Washingtonu vladalo nakon Drugoga svjetskog rata.
Stoga su sve veći deficiti na osnovi tekućeg računa bi-lance plaćanja 70-ih rezultirali Nixonovim carinama od 10 posto na 90 dana i SAD je skinuo dolar sa zlata – objašnjava Kristijan Kotarski sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.
I u 80-ima se nastavlja praksa zaštite konkurencijom načete domaće proizvodnje VER-ovima (engl. voluntary export restriction, dobrovoljno pristajanje države izvoznice na smanjenje obujma izvoza u neku zemlju) kojom je SAD lomio ruke Japancima i tražio od njih da sami ograniče količinu automobila koje izvoze u SAD. Jednako tako, podsjeća Kotarski, Reagan je natjerao Japan i Njemačku da revalviraju svoje valute u sklopu Plaza Accorda. Dojam da je protekcionizam stvar prošlosti uvelike se duguje američkoj politici 90-ih i jačanju opsega Svjetske trgovinske organizacije u posljednjih 20-ak godina, što je otežalo jednostrano uvođenje protekcionističkih mjera. Tih godina ‘SAD se nosio s trgovinskim deficitom malo konstruktivnije i zagovarao liberalizaciju svjetske trgovine na područjima na kojima ima komparativnu prednost, npr. u farmaciji, IT-u,’ kaže Kotarski.
Među prvim oblicima organiziranog protekcionizma obično se navode merkantilizam, ekonomska politika koja naglašava izvoz dobara, smanjenje uvoza, samo-dovoljnost nacionalne ekonomije i gomilanje zlata (više nusproizvod nego cilj), pa utoliko pomalo zabavlja današnje njemačko branjenje slobodne trgovine. Trenutačni ekonomski model te zemlje uvelike je malo modernija verzija toga koncepta koji je bio popularan od 16. do 19. stoljeća u Europi, s Njemačkom kao jednim od glavnih primjera. Britansko Carstvo također se protekcionistički ponašalo, obično dopuštajući više ili manje slobodno protjecanje dobara i usluga unutar Carstva, ali ne baš i izvan njega. Budući da je London, zapravo, dugo mogao što je htio, takve su se mjere s lakoćom donosile svaki put kad je procijenjeno da su potrebne, pa i prema vlastitim teritorijima. Jedan od posljednjih primjera britanske lakoće primjene protekcionističkih mjera, koji je imao velike posljedice na tijek svjetske povijesti, bilo je jednostrano dizanje carina na uvoz proizvoda iz poražene Njemačke 20-ih godina prošlog stoljeća, što je dodatno otežalo stanje u toj zemlji. Malo su uvijenija forma zaštite domaćih proizvodnje i državno sponzorirani monopolni i karteli, kojima obiluju američka i europska povijest. – Protekcionizam velikih sila također je bio vezan uz državne monopole, jedan trust koji je kontrolirao cjelokupnu proizvodnju, njemački Rajnsko-vestfalski sindikat čelika (90 posto proizvodnje čelika), američki Standard Oil (95 posto proizvodnje nafte) itd. – objašnjava Petar Popović s Međunarodnog sveučilišta Libertas. Ni Japan nije bez grijeha kad je riječ o slobodnoj trgovini.