SCHULZ Za utakmicu s Merkel trebat će više od trenutačne popularnosti

Bivši lider socijalista u Europskom parlamentu i dvaput predsjednik te institucije Martin Schulz odlučio je vratiti se u domaću političku arenu i pokušati ugroziti nekoć neuhvatljivo prvenstvo aktualne kancelarke iz redova konzervativnoga CDU-a. No stranka koja se utopila u velikoj koaliciji i gubi popularnost ozbiljan mu je uteg u utakmici s Merkel, kao i, zapravo, mala razlika u programima.

Politički nedodirljiva njemačka kancelarka Angela Merkel dobila je, čini se, nakon više od desetljeća na kormilu najutjecajnije članice Europske unije ozbiljnu konkurenciju. Aktualni predsjednik Schulzove matične stranke SPD-a i zamjenik kancelarke Sigmar Gabriel odlučio je ustupiti mjesto kandidatu čiji su izgledi na izborima u rujnu ocijenjeni većima. Ankete pokazuju da Schulz ima vrlo dobar ugled kod kuće i da bi čak mogao ugroziti Merkel koja donedavno nije u očima javnosti imala pravoga protukanidata. – Da se sada kandidiram, ne bih uspio u tome, pa onda ni SPD. Schulz znači novi početak i to je ono o čemu je riječ na izborima za Bundestag – objasnio je Gabriel.

Da su izbori sada i usmjereni na osobe, ne stranke, Schulz bi dobio 41 posto glasova, jednako kao i Merkel, što opravdava odluku stranke i Gabriela da naprave mjesta za čovjeka koji je izradio dobar imidž na mjestu predsjednika Europskog parlamenta. Stranka zato stoji neusporedivo lošije, kaska za CDU-om oko 15 posto (ankete trenutačno daju SPD-u 20-ak posto, CDU-u između 32 i 35), pa se može očekivati izrazito personalizirana kampanja u kojoj će obje stranke ponajprije nuditi kandidate. Za informaciju Gabriel bi, prema anketama, imao mnogo manje izgleda, za njega bi u srazu s Merkel glasovalo otprije 27 posto Nijemaca.

Mnoge se stvari u Njemačkoj promijenile od 2005. kad je relativno nepoznata Merkel preuzela vođenje države. Europska unija, s čijom je sudbinom duboko povezana i sudbina Njemačke, počela se snažno tresti udaranu cijelim nizom kriza, od kojih se dvije ističu i posebno su utjecale na njemačku politiku. Prva je bio otvoreni sukob s Grčkom o njezinu enormnom javnom dugu, bitka koju je kancelarkin poručnik Wolfgang Schäuble dobio, ali uz visoku cijenu. U teškim pregovorima s komunistima koji su preuzeli vlast u Grčkoj ministar financija izasao je kao pobjednik, no potpuno i otvoreno poniženje koje je priuštilo drugoj strani otkrilo je, možda i prvi put tako jasno, pukotine u europskom projektu.

Svijetu je pokazano da punopravna članica Unije i eurozone može glatko izgubiti u cijelosti svoju suverenost i stvarno pravo glasa, da EU pojam solidarnosti definira od slučaja do slučaja, da ‘lideri’ EU mogu djelovati poput čopora vukova, ali i da Njemačka nije dražestan i benevolentan hegemon kakvim se dugo doživljavala. Koliko god komentari nakon te duge noći pregovora bili negativno intonirani prema Njemačkoj, čak i u medijima izrazito nesklonima Grčkoj, ovo je kod kuće bila pobjeda za Merkel. Pokazala je zube rastrošnim južnjacima koji ‘žive kao bubrezni u loju od novca europskih poreznih obveznika’, kako priča popularno ide.

Ona je to svakako promijenila, grčka se statistika u međuvremenu drastično promijenila, pa je sada ta zemlja po mnogočemu srušena u rang Hrvatske, Bugarske ili Rumunjske. No euforija kod kuće nije dugo trajala. Baš kad je grčki problem ponovo odgođen na neke tri godine, Europu je zapljušnuo neviđen migrantski val usmjeren uglavnom na Njemačku. Taj test Schulzova protukandidatkinja nije baš uvjerljivo položila. Prvotna reakcija, kojom se željela dodvoriti u tom trenutku grlatoj liberalnoj javnosti, bila je proglasiti politiku otvorenenih vrata i zaželjeti dobrodošlicu svim migrantima koje su naumili nastaviti život u Njemačkoj, ali stvari su se zakomplicirale.

Interesena je bilo znatno više od očekivanog, s tim da je nakon poziva porastao, pa se kancelarka našla u nebranom grožđu. Masa ljudi potpuno je nekontrolirano suklija prema Njemačkoj i problemi, koje nije bilo teško predvidjeti, počeli su se gomilati. Država nije bila pripremljena za toliki priljev, sigurnosni sustav nije mogao procesirati toliki broj ljudi, a njemačko društvo precijenilo je svoju sposobnost apsorpcije novih ljudi. Protuimigrantska stranka Alternativa za Njemačku počela je, sa svim očekivano, drastično jačati, dok je kancelarkin ugled paralelno počeo padati.

Iako je kriza stišana, opet za Merkel politički vrlo skupim dogovorom s Turskom, njezin je ugled, čini se, nepovratno narušen. Bilo je i naglađanja hoće li uopće Merkel istrčati na teren po četvrtu pobjedu, međutim, zaključeno je da boljeg kandidata CDU nema. Sve to otvorilo je prostor malo snažnijem izazivaču kakvog je manjinski partner na vlasti s CDU-om, čini se, našao. Neovisno o potencijalu Schulzova imena, mogućnost za pobjedu mala je iz niza razloga.

S njim ili bez njega, SPD je zasad izrazito slab i još u dubokoj krizi u kojoj se već godinama nalazi. Drugo, Schulz je predani Europejac otvoren za dolazak migranata i to će teško moći prikriti u kampanji, a riječ je o delikatnom stajalištu s obzirom na velik broj birača koji naginju protuimigrantskoj politici. ‘Sa mnom neće biti udaranja po Europi i neće biti proganjanja manjina’, dao je do znanja Schulz u kojem smjeru misli nastupati.

Dobra je vijest što se dosad sve veći protuimigrantski osjećaj nije pretvorio i u antieuropski, pa utoliko Schulz simbolizira ono što mnogi i dalje žele čuti u Njemačkoj. Onda opet, i to je problem zato što se radi o jeci Angele Merkel koju on želi zamijeniti, razmišljanja su im u tom pogledu više-manje ista, s tim da je kancelarka nakon pritiska javnosti i terorističkih napada počela i na deklaratornoj razini propagirati znatno pragmatičniju liniju prema imigraciji.

Njemačka politika osim imigranata i EU zapravo ne nudi previše ‘vrućih tema’, odnosno prostor za snažnu demarkaciju među top-kandidatima, i to ne ide u korist aspirantu. Ako on misli isto kao prvak, zašto glasovati za njega, bolje je ići s poznatom varijantom, rezoniraju obično birači (bolje proizvod kojim se koristim i poznam ga nego novi koji ne poznam ako su više-manje isti). Treće, SPD je toliko dugo pod kapom CDU-a kao manjinski partner u vladi da je gotovo potpuno nestao kao zasebna varijanta u očima mnogih birača (na izborima 2013. dobio je samo 26 posto, uspoređeno s 41 posto CDU-a), pa je put Schulzu utoliko teži.

On će na izborima morati naći točke snažne diferencijacije u odnosu na Merkel i CDU, što će biti teško prodati biračima nakon dvije zajedničke vlade u posljednjih deset godina. Ironicno, Schulz je dugim izbivanjem iz nacionalne politike izbjegao ‘prljanje’ velikom koalicijom, no bio je ključan u kreiranju iste takve koalicije u Europskom parlamentu između konzervativaca (EPP) i socijalista (S&D). Kao takav bit će idealna vreća za udaranje onima koji nisu oduševljeni Unijom i pridošlicama, a kakvih nije više zanemariv broj u Njemačkoj.

Stoga je za njega dobro što takvi protivnici nemaju šanse preuzeti vlast i nisu realna konkurencija, jedina bitka vodit će se između njega i Merkel. U europskim okvirima bivši šef socijalista u EP-u je izradio vrlo respektabilan ugled kao čovjek koji nema dlake na jeziku i vrlo otvoreno zastupa svoja mišljenja, neovisno o njihovoj popularnosti, ali jednako je tako spreman na dogovor kad je u širem interesu.

To je ipak bitno drukčiji politički krajobraz od nacionalne politike za koju, vjeruju neki analitičari, nije sasvim spreman. Utakmica je mnogo grublja od dogovornog stila koji vlada u EP-u, a i govoriti bez dlake na jeziku nije tako jednostavna kategorija kad birači i konkurenti pozorno slušaju.

Njegova slaba prepoznatljivost kod kuće, kao što ankete i pokazuju, zapravo je velika prednost s obzirom na jedno te isto lice već jedanaest godina i širi trend koji favorizira svježa lica u politici. Analitičari su ipak skeptični, malo tko mu usprkos obećavajućem rejtingu među biračima daje stvarne izglede za uspjeh i mnogi vjeruju da će eventualno jak rezultat biti samo dobra odškočna daska za visoku poziciju u novoj vladi, ako je opet budu formirale dvije najveće stranke.

Kako god Schulz u odmjeravanju s Merkel prošao na kraju, to će i prema njezinu priznanju svakako biti najteži izbor za nju i prvi pravi izborni izazov. S druge strane, ako je prošla godina nešto pokazala, to je da predviđanja nemaju nikakve težine, a Schulz je samim bacanjem rukavice znatno popravio raspoloženje u posrnujoj stranci.

Kao mladić Schulz je sanjao nogometne snove u malom Würselenu na granici s Belgiom i Nizozemskom, no ozljeda je lišila svijet još jednog Franzu Beckenbauera. Današnja uzdana njemačkih socijalista do 24. godine upala je u depresiju i alkoholizam, zbog čega je razmišljao i o samoubojstvu. S pomoću terapije patnje mladog Martina ipak su prevladane, a nakon što je 12 godina vodio vlastitu knjižaru, 1987. stupio je na svoju prvu političku funkciju kao gradonačelnik rodnoga grada. Europsku karijeru počinje sedam godina poslije kao zastupnik u Europskom parlamentu u kojem će se zadržati u kontinuitetu sve do ovog povratka u zagrljaj očevine.