15 MODELA JPP-a

Privatni sektor, najčešće banke i fondovi, neposredno financira gradnju javne infrastruktura. Svi troškovi financiranja idu na teret javnog sektora koji snosi i sve rizike gradnje i uporabe.

Javni partner određuje zahtjeve projekta, osigurava njegovo financiranje i projektiranje. Postupkom javne nabave odabire najpovoljnijeg privatnog ponuđača koji je odgovoran za gradnju. Javni partner pruža uslugu, održava objekt i vlasnik je sagrađenog objekta.

Privatni sektor prema zahtjevima i specifikacijama javnog sektora projektira, gradi i održava infrastrukturu, najčešće uz unaprijed ugovorenu fiksnu cijenu; tako se troškovni rizik i rizik kvalitete i održavanja sagrađenoga prenose na privatni sektor.

Privatni sektor na temelju ugovorenih uvjeta pruža uslugu koristeći se javnim dobrom ili javnom imovinom, pri čemu vlasništvo ostaje u rukama javnog sektora. Modeli OM-a su prema svojoj naravi tzv. outsourcing-ugovori.

Privatni sektor dobiva dopuštenje od javnog sektora da pruža javnu uslugu, najčešće ograničenog trajanja.

Privatni sektor prema zahtjevima i specifikacijama javnog sektora projektira i gradi javno dobro, najčešće po fiksnoj cijeni, a financiranje i troškove financiranja snosi javni sektor. Nakon završetka gradnje privatni partner uzima objekt u dugoročan zakup i koristeći se njima pruža uslugu.

Privatni sektor prema projektima javnog sektora gradi javno dobro i koristeći se njime pruža uslugu. Privatni partner kao pružatelj usluge (pod kontrolom javnog sektora) naknadu za pruženu uslugu naplaćuje od javnog sektora i/ili krajnjih korisnika. Nakon isteka višegodišnjeg zakupa javno dobro vraća se javnom partneru.

Privatni sektor projektira, osmišljava, gradi i financira realizaciju javnog dobra i uzima ga u dugoročan najam. Upravlja pružanjem usluge i koristi se javnim dobrom ugovorenog broj godina.

Privatni sektor prema projektima javnog sektora gradi javno dobro, zadržava ga u vlasništvu i posjedu za ugovoreno trajanje aranžmana te koristeći se njime pruža uslugu. Privatni partner kao pružatelj usluge naknadu za pruženu uslugu naplaćuje od javnog sektora i/ili krajnjih korisnika. Nakon isteka ugovorenog roka vlasništvo nad javnim dobrom prenosi se javnom partneru bez naknade.

Privatni partner javno dobro uzima u zakup, tehnološki ga i funkcionalno razvija i unapređuje te upravlja njegovom uporabom.

Privatni partner gradi javno dobro i uzima ga u zakup. Vlasništvo ostaje u javnom sektoru, a privatni sektor upotrebljava zakupljeni javni objekt pruža uslugu. Nakon isteka ugovorenog roka posjed nad javnim dobrom vraća se javnom partneru.

Privatni sektor kupuje javno dobro, upotrebljava ga ugovorenog roka vlasništvo se bez naknade prenosi na javni sektor.

Privatni sektor projektira, osmišljava, gradi i financira realizaciju javnog projekta, upravlja pružanjem usluge i ugovorenog roka vlasništvo nad javnim dobrom koje je njegovo vlasništvo. Nakon isteka ugovorenog roka vlasništvo nad javnim dobrom prenosi se javnom partneru bez naknade.

Privatni sektor gradi javno dobro u svom vlasništvu i upravlja njima bez obveze da se imovina prenese na javni sektor. Usluge privatnog sektora najčešće kontrolira i regulira javna vlast.

Privatni sektor kupuje javno dobro, unapređuje ga i njime upravlja pružajući usluge javnom sektoru ili krajnjim korisnicima. Nakon isteka ugovorenog roka privatni sektor zadržava svoja vlasnička prava nad javnim dobrov namjene.

JPP nije čudotvorno rješenje za javni sektor, ali može znatno poboljšati dostupnost, kvalitetu, inovativnost i cijenu javne usluge. Kao što je svojedobno objasnio neki lokalni čelnik, projekt JPP-a pripremao se više od godinu dana, pri čemu je morao misliti na svaki zarez jer na vlasti u državi nisu bili njegovi. Zato je projekt bio dobro napisan, dobio je sva odobrenja te na kraju i proveden. Zamislite samo gdje bi nam bio kraj kad bi svaki javni projekt u Hrvatskoj bio napravljen tako pedantno i da svi od njega imaju koristi, a ne samo pajdaši i kumovi!

BDP ipak počeo rasti, ponovno se javlja interes investitora za ulaganje u Hrvatsku. Ova vlast ima dovoljno ekonomske pameti da bi mogla poduprijeti takve projekte, samo je pitanje možemo li se riješiti politikanstva i podilaženja masama. Kod nas se uvijek gleda kako će to utjecati na sljedeće izbore, hoće li to mase protumačiti kao prodaju nacionalnog srebra ili kao pametne projekte kojima država i svi mi dobivamo što trebamo. Svaka je vlada do sada išla linijom manjeg otpora, na neki se način dodvoravala masama, a one u prosjeku nisu dovoljno obrazovane da bi odlučivale o takvim stvarima – zaključuje Perić.