Zašto je Tel Aviv Hrvatskoj danas važniji od Beograda

Za novi veliki konvencionalni rat jednostavno nema ni potrebe ni izazivača. No zato nisu isključeni konflikti nižeg intenziteta ili terorističke akcije koje bi katkad kontrolirali vanjski akteri, a koji bi pokrenuli novi državni ustoj na Balkanu.

P rilično se olako danas spominje ili čak priziva mogući rat u hrvatskom istočnom sujedstvu. Štoviše, i iz lijevoliberalnoga političkog spektra, koji u pravilu nije sklon brzopletom priznavanju postojanja globalnih ili regionalnih konflikata, čuju se upozorenja o mogućem novom ratu na Balkanu. Čak i dugogodišnja politička ikona hrvatske liberalne ljevice i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić upozorava na to da smo u žravnju stvaranja novoga svjetskog poretkad kad se propituju sva savezništva i u opasnosti od novog rata. U tom kontekstu gda Pusić poziva na srpsko-hrvatski dogovor s minimalnim ciljem sprečavanja toga novog rata. Je li opasnost od novog rata realna? I može li je otkloniti neki srpsko-hrvatski dogovor?

Za svaki onaj pravi, konvencionalni rat poput onoga devedesetih godina prošlog stoljeća moraju postojati neki uvjeti: politički projekti koji podrazumijevaju uporabu vojne sile, vojna sila koja će to učiniti, politička volja barem jednog aktera da se sila upotrijebi, međunarodne okolnosti koje to podupiru, ne mogu ili ne žele spriječiti… Sve je to postojalo devedesetih: globalni slom jednog sustava i raspad bivšeg SFRJ-a, više državnih projekata koji su težili prema ostvarenju: državni projekti Hrvatske, Slovenije, Kosova, velikosrpski državni projekt, muslimanski projekt stvaranja državnog identiteta i države… No za započinjanje rata ključne su bile spremnost JNA-ova vodstva da se stavi u službu srpskoga velikodržavnog projekta i volja političkog vodstva Srbije (Slobodan Milošević) da tu ratnu spremnost upotrijebi za teritorijalna osvajanja. Za dugo trajanje tog rata (osam godina od Hrvatske do Kosova) bila je pak ključna nemogućnost ili nevoljnost međunarodnih faktora da ga zaustave ili brzo privedu kraju. Iz toga dugog ograničenog rata u više epizoda iznikao je novi posthladnoratovski poredak s Amerikom kao jedinom supersilom i NATO-om kao svjetskim sigurnosnim menadžerom. Danas su se odnosi snaga promijenili. Kao što upozorava i bivša ministrica Pusić, ponovno se miješaju karte i pred našim očima nastaje novi svjetski poredak. No ima li u njemu mjesta za novi veliki rat na Balkanu? Provokacije koje mogu mirisati na rat i danas dolaze sa srpske strane kao nova faza ostvarenja istoga velikosrpskog projekta, uz čvrstu rusku potporu. To su težnja za ostvarenjem državnosti Republike Srpske, težnja za pripojenjem sjevernoga, pretežnito srpskog dijela Kosova Srbiji, težnja za zadržavanjem Crne Gore u zoni srpsko-ruskog utjecaja, izvan NATO-a. No Milorad Dodik nema potrebe bilo koga napasti tenkom i puškom. On nastoji provokacijama i učenjima dobiti priznanje državnosti Republike Srpske. Aleksandar Vučić ima ozbiljne aspiracije prema sjeveru Kosova. Ali ne vjerujem da bi baš krenuo u rat protiv NATO-a računajući na rusku pomoć.

Manji konflikt nije isključen, ali pod nadzorom velikih igrača – SAD-a i Rusije. Rusija i Srbija na svaki će način nastojati spriječiti ulazak Crne Gore u NATO: unutarnja destabilizacija, pokušaj utjecaja na novu Trumpovu politiku… Ali nisam baš sigurna da bi vojskom krenule na Crnu Goru. A nakon što je američki predsjednik Trump onako srdčno podupro CIA-u i stavio generala Mattisa na čelo Pentagona, uopće ne vjerujem da je spreman Crnu Goru, koja je već jednom nogom u NATO-u, darovati Putinu. To više što Crna Gora nije dobila pozivnicu za NATO zbog zaštite ljudskih prava i pravne države, nego zbog svojega geostrateškog položaja. Bošnjački politički establiment apsolutno nema potrebe nikoga vojno napadati, nego samo nastaviti svoju politiku potpunog ovladavanja područjima koje već kontrolira. Hrvatska još manje ima potrebe i namjere bilo koga napadati, njezin je ključni regionalni interes regionalna stabilnost i zaštita Hrvata u BiH, a i članica je NATO-a. Za novi veliki konvencionalni rat jednostavno nema ni potrebe ni izazivača. No zato nisu isključeni konflikti nižeg intenziteta ili terorističke akcije koje bi katkad kontrolirali vanjski akteri, a koji bi pokrenuli novi državni ustoj na Balkanu. Promicati u takvom kontekstu srpsko-hrvatski dogovor kao rješenje znači stvarati od Hrvatske dio balkanskog problema nedovršenih država. U tom je kontekstu Izrael trenutačno mnogo važnije odredište za hrvatskog premijera nego Beograd. U tom je kontekstu i zastrašivanje velikim ratom samo dio manje vidljivoga specijalnog rata – u kojem se protivnici nastoje obešrabitri pripovijestima i strahom.