BIOMASA Bitka za poticaje između ‘drvara’ i ‘električara

Drvoprerađivači traže od države nove pravilnike i optužuju za špekulantstvo korisnike poticaja kojima je primarna proizvodnja električne energije. ‘Električari’ pak tvrde da rade u skladu s propisima i da svojim ulaganjima pomažu i ‘drvarima’. Ovi pravilnik o stjecanju statusa povlaštenog proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora energije i s njime povezan tarifni sustav trebali bi biti donešeni do kraja ožujka. To nam, doduše, nisu potvrdili iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike, no poznavatelji prilika kažu da će njime biti sužen prostor špekulantima koji su dobili status povlaštenog proizvođača, a koji se i nisu planirali baviti proizvodnjom električne energije. Najavljaju se također revizije svih projekata kako bi se vidjelo jesu li ispunjeni svi uvjeti koje su imali povlašteni proizvođači električne energije iz obnovljivih izvora energije.

Koliko je to točno, tek ćemo vidjeti jer već više od godinu dana vlada nezadovoljstvo predstavnika drvoprerađivačke industrije koji smatraju da su im ulagači koji nemaju veze s drvnom industrijom zauzeli prostor. Milanovićeva vlada pred kraj je mandata, u rujnu 2015., izmijenila tarifni sustav i odredila kvotu proizvođačima električne energije na biomasu od 120 megavata. Upravo u to vrijeme status povlaštenog proizvođača električne energije od Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA) dobili su Požgaj, Spačva, DI Lipovljani, pilana Krasno, Vital energo, Cropellets i još neki. Svi oni imaju spremne projekte kogeneracije (proizvodnje električne i toplinske energije) koja im omogućuje da suše svoju gradu, a da električnu energiju upotrebljavaju i prodaju. No nitko od njih nije mogao potpisati ugovor s Hrvatskim operatorom tržišta energije (HROTE) o otkupu električne energije jednostavno zato što je kvota već otprije popunjena.

Drvoprerađivači su dignuli buku zbog toga što su povlašteni status dobile tvrtke koje su ili špekulant (navodno im je cilj da nakon nekog vremena drugima prodaju status) ili trguju samo električnom energijom, a toplinu bacaju u zrak. Tvrde da kogeneracije drvoprerađivača imaju potrebu prije svega za toplinskom energijom radi sušenja, a istodobno mogu i upotrebljavati električnu energiju ili je čak i prodati. Prije nego što nastavimo, čini nam se vrlo jakim argumentom druge strane da su drvoprerađivači i sami krivi jer su s projektima kogeneracije započeli mnogo kasnije od onih koji nisu u toj branši.

Iako je pitanje statusa povlaštenog proizvođača aktualizirano prije malo više od godinu dana, kad spomenute drvoprerađivačke tvrtke nisu mogle potpisati ugovor s HROTE-om, ono je još više aktualizirano kad je lani u travnju vlasnik tvrtki Mundus Viridis i Cropellets Ivica Pašalić izabran za predsjednika HGK-ova Udruženja drvoprerađivačke industrije (podno ostavku u prosincu). On je bio najžešći kritičar Pravilnika i tarifnog sustava iako su ga u tome redom slijedili i ostali drvoprerađivači. Njegove tvrtke nisu mogle potpisati ugovor s HROTE-om, zbog čega već sad, kaže, trpi štetu: – Samo u izradu potrebne dokumentacije i nužne pripreme uložili smo oko milijun kuna. Gradnja kogeneracijskog postrojenja trebala je zatvoriti tehnološki ciklus od pilanske prerade, proizvodnje masivnih drvenih lijepljenih ploča do proizvodnje peleta. Iz vlastitoga drvnog ostatka imamo oko 50 posto potrebne sirovine za kogeneraciju snage od jednog megavata – kaže Pašalić i dodaje da bi s tim projektom imali potpuno funkcionalno i tehnološki najispravnije postavljen postupak proizvodnje koji bi jamčio dugoročnu stabilnost, konkurentnost, razvoj i zapošljavanje. Pašalić većinu projekata smatra špekulantskim, kaže da je od 120 megavata unutar kvote čak 70 megavata špekulantsko i nema veze s drvnom industrijom. Upozorava da se na tim projektima ništa ne događa osim pokušaja preprodaje ugovora. Kontaktirali smo s nekim tvrtkama koje imaju predviđenu proizvodnju od pet megavata, potpisane ugovore s HROTE-om, no postrojenja im nisu u funkciji.

Dražen Petrušić, direktor Depod projekata, tvrtke koja ima kogeneraciju na biomasu pokraj Brinja, kaže da su u fazi zatvaranja financijske konstrukcije. Međutim, problem su, kaže, Hrvatske šume s kojima nisu uspjeli potpisati ugovore o otkupu sječke: – Za zatvaranje financijske konstrukcije preduvjet svih banaka i fondova jest sklopljen ugovor o nabavi sirovine s Hrvatskim šumama. Očekujemo da će se dolaskom nove uprave u Šume problem nabave sirovine napokon brzo i učinkovito riješiti.

U Hrvatskim šumama odbacuju bilo kakve optužbe i tvrde da su svi natječaji bili transparentni i da su sječku dobili oni koji su ispunili uvjete. Petrušić je pak jasno naglasio da su vrlo ozbiljno pristupili projektu, uložili milijune kuna i ne misle stati, a smatra da su i drugi projekti izvan drvoprerađivačke industrije ozbiljni. Činjenica je pak da je bilo vrlo malo odgovora od onih izvan drvoprerađivačke industrije. Koliko je stvar osjetljiva, možda pokazuje i to da ni tvrtke koje nisu mogle potpisati ugovor s HROTE-om nisu htjele odgovoriti na naša pitanja (osim Pašalića), vjerojatno ne želeći istraživati dok se ne prihvate novi podzakonski propisi. Pašalić je naveo i podatak da osim onih 70 megavata izvan DPI-ja treba dodati 11 megavata koji su u funkciji, pri čemu posebno ističe postrojenje koje proizvodi 8,6 megavata struje, ali nema nikakav konzum topline te ‘radi izvan propisanih zakonskih normi’. Iako nije imenovao, ovdje je očito riječ o postrojenju Uni Viridas u Babinoj Gredi u vlasništvu tursko-belgijske korporacije Unit. Članica Uprave Sunčica Lalić odbacuje primjedbe da je prekršila ugovor s HROTE-om i da proizvodi samo električnu energiju.

Pisalo se da je projekt u Babinoj Gredi zapeo, a kao pokazatelj navodilo se da se odustalo od gradnje staklenika na 15 hektara. Lalić pak kaže da se projekt morao revidirati na pet hektara zato što su se podzakonski propisi u posljednjih nekoliko godina mijenjali brže nego što su oni mogli reagirati. Osim toga, od početka su sumnjali u sad već poznato loše pripremljenu Mjeru 4. Ruralnog razvoja, a i u Nizozemskoj su propali mnogi staklenici. Sve su to bili razlozi da se taj projekt revidira. Lalić odbija i tvrdnje da je projekt u Grubišnom Polju kapaciteta od 5,5 megavata također mimo svih pravila, tj. da nije kogeneracijski. Predviđen je centar za sušenje drvne grabe s 20 komora kapaciteta od 2800 prostornih metara, a već su pismo namjere za iznajmljivanje sušara poslali AMS Biomasa, Florian grupa, Požgaj, Šerif grupa… Projekt je počeo u prosincu i bit će gotov u proljeće 2018.

Pašalić i direktor Pelet projekta Željko Lovrak zauzimaju se za ključnu stvar, da se podzakonskim propisima regulira da uvjet za stjecanje statusa povlaštenog proizvođača električne energije bude da se ponovno uvede obaveza bankovnoga jamstva od 10 posto vrijednosti projekta. Ona je u čudnim okolnostima ukinuta 2014., nakon čega su se naglo pojavili novi projekti, a i isplata poticaja za OIE u tom je razdoblju porasla za tri puta. Osim toga, projekti su imali rok gradnje, a ukinuta je obveza dokazivanja da je projekt u fazi u kojoj je 50 posto završen (bilo je dovoljno ovjeriti izjavu kod javnog bilježnika) da bi se gradnja postrojenja produljila na više godina. Trebalo bi također postaviti takva pravila igre da se rok može produljiti samo za jednu godinu, kao i to da se u kratkom roku mora potpisati ugovor s Hrvatskim šumama o nabavi sječke. Kako čujemo, to bi ministar Dobrović trebao prihvatiti, pa bi se tako suzio prostor špekulantima. Pitanje je što mi zapravo želimo. Lovrak, inače, kažu, jedan od najvećih stručnjaka u Hrvatskoj za obnovljive izvore energije, smatra da bi država trebala dati prednost drvoprerađivačkoj industriji, onima koji električnu energiju upotrebljavaju za grijanje, proizvodnju eteričnih ulja i plastenike. Lalić ne misli tako i smatra da nema potrebe za ljutnjom drvoprerađivača da im drugi zauzimaju prostor, upravo suprotno. Kaže da svojim projektima može postići sinergiju s njima iznajmljujući im toplinu, kao što je primjer s Florian grupom, jer je ulaganje u kogeneracije vrlo skupo i mnoge drvoprerađivačke tvrtke u te projekte ulaze s već opterećenom bilancem: – Mi im pak nudimo toplinsku energiju po zanemarivoj cijeni, dajući tako neizravan poticaj drvnoj industriji – kaže Lalić.

I ona se zauzima za reviziju svih dosadašnjih ugovora i smatra da kogeneracije donose mnogo više učinaka hrvatskom gospodarstvu od vjetroelektrana te vjeruje da s drvoprerađivačima ima zajednički cilj – povećanje kvote za biomasu. U jednome su svi proizvođači struju na biomasu jedinstveni: ministar Dobrović morao bi povećati i kvotu. Direktor Drvnog klastera Marijan Kavran misli da bi je trebalo povećati na 160 megavata. Pitanje je koliko je to realno jer to bi značilo povećanje poticaja, koje je i nako bilo naglo u posljednje dvije godine. Za početak bi barem trebalo revidirati sve ugovore i što prije donijeti podzakonske propise, a onda i odrediti strategiju: razvijati industriju ili omogućiti da se tim poslom bave i oni od kojih industrija neće imati koristi.