Između ‘scrapinga’ i veletržnica

Ribari uzgajivače ne smatraju konkurencijom, čak i međusobno posluju jer se tune u uzgajalištima hrane velikim količinama ulovljenih srđela i inćuna, pa marikultura koja raste pozitivno utječe na posrnuo ribarstvo. Za dramatično stanje ribari okrivljuju državu koja ih je pretvorila u obrtnike.

Siječanska bura i jednomjesečni lovostaj na sitnu plavu ribu privezali su za kraj ribarsku flotu, ispraznili ribarnice i dodatno udarili po džepu osiromašene ribare, koji i u ostatku godine muku muče s nesrećnim sustavom, velikim troškovima i slabim ribolovnim resursima te jedva uspijevaju ostati konkurentni na nefunkcionalnom domaćem tržištu ribe. Ribari uglavnom preživljavaju i negoduju, a uzgajivači ribe zadovoljno trljuju ruke, povećavaju proizvodne kapacitete, većinu uzgojene ribe izvoze na tržišta zemalja Europske unije i Japana i zbraju dobitke. Sektor marikulture bilježi velike stope rasta, posljednjih godina najveće u Europi. Uzgajivači ribe tržištu nude isključivo cjenjenije i skuplje riblje vrste kojih se u Jadranu ne može uloviti dovoljno, najviše brancine (lubine), orade (komarče) i plavoperajne tune, a čak oko dvije trećine ukupnoga godišnjeg ulova ribe u Jadranu zauzima jeftinija sitna plava riba, srđela i inćuna.

Sektor marikulture ostvaruje sve bolje rezultate i na domaćem tržištu, gdje ribarskom sektoru konkurira znatno nižom cijenom skuplje bijele ribe, ali ribari uzgajivače ne smatraju konkurencijom, svjesni stanja ribljeg fonda u Jadranu i potreba potrošača koji imaju pravo izabrati žele li jesti ulovljenu ili ribu iz uzgoja. Pojedini ribari i uzgajivači tuna čak i međusobno posluju jer se tune u uzgajalištima hrane velikim količinama ulovljenih srđela i inćuna, pa rastuća marikultura pozitivno utječe na posrnuo ribarstvo. Više od polovice u Hrvatskoj uzgojene ribe uzgoji i na tržište plasira Cromaris. Tvrtka sa sjedištem i pogonom za sortiranje i preradu u Zadru, pet uzgajališta, šest ribarnica i više od 300 zaposlenika, u vlasništvu je rovinjske Adris grupe. Među najvećim je proizvođačima orade i brancina u Europi. Poslovne 2015. godine prodao je oko 7000 tona ribe, najviše na tržištima zemalja EU, od kojih je najvažnije Italija, i ostvario prihod od 360 milijuna kuna. Direktor Cromarisa Goran Markulin očekuje daljnji rast tvrtke i marikulture.

• Cilj nam je dostići 10.000 tona prodaje u sljedećem razdoblju. Taj će razvoj biti omogućen i potrebnim investicijama. Marikultura u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina bilježi velike stope rasta – najveće u Europi. Od proizvodnje od oko tri, četiri tisuće tona, Hrvatska je u pet, šest godina došla na 10.000 tona. Perspektiva je dobra jer imamo komparativne prednosti u kvaliteti ribe koja se uzgaja u Jadranom moru, kao i u blizini ključnih potrošačkih tržišta, koja igraju veliku ulogu u svježoj industriji. Očekujemo daljnji snažan zamah ove industrije – kaže direktor najveće tvrtke u sektoru marikulture na Jadranu, kao i da je usmjerenost na uzgoj orade i brancina, ali i razvoj novih komercijalno zanimljivih vrsta poput kornatske hame, strategija u skladu sa zahtjevima potrošača.

Velika većina uzgajivača udružena je u Klaster Marikulture, interesno udruženje u kojem djeluju tri grupacije – uzgajivača tune, uzgajivača bijele ribe i uzgajivača školjaka. Mali uzgajivači, kakav je i tvrtka Friškina iz Splita, teško da cijenom mogu konkurirati velikima, posebno u situacijama kada se riba u trgovačkim lancima nerijetko nudi po akcijskim cijenama. Muči ih i visoki PDV na hranu, neisplaćeni poticaji i sezonalnost prodaje, kaže vlasnik tvrtke Dragan Pezelj, ujedno i predsjednik Grupacije uzgajivača ribe Klastera Marikultura i dodaje da s plasmanom nemaju problema. – Friškina na godinu proizvede oko 70 tona i sve plasiramo na domaćem tržištu. Na domaćem tržištu naša je riba dobro prihvaćena, pogotovo u turističkoj sezoni. Marikultura je budućnost tržišta ribom. Hrvatska ima odlične uvjete, ali i ograničenja, jer neplanskim uzgojem možemo zasititi more, dovesti i druge probleme kao što su bolesti. Vjerojatno je pitanje vremena kada će se dio ribe uzgajati u recirkulacijskim sustavima na kopnu gdje se mogu stvoriti optimalni uvjeti za brži i jeftiniji uzgoj ribe – promišlja Pezelj.

Najveći dio uzgojene bijele ribe, orade i brancina, završi na tržištima zemalja EU, najviše u Italiji, a sva količina uzgojene tune, cijenjene plave ribe, izvozi se na japansko tržište. Uzgoj tune prema vrijednosti proizvodnje najvažniji je segment domaćih marikultura, a najveći su igrači u tom segmentu Kali tuna, Jadran tuna i Pelagos Net Farma, svi s poljima i kavezima u zadarskom akvatoriju. Uzgojem tune kao jednom od djelatnosti bavi se još i tvrtka Sardina iz Postira na Braču. U segment uzgoja tune ušao je potkraj 2016. i Cromaris, kad mu je Kali tuna prepustila dva polja u blizini Dugog otoka koja je dobila u koncesiju na 20 godina. Druga dva od ukupno šest koncesioniranih polja, naš najveći uzgajivač tuna prepustio je Pelagos Net Farmi, najmlađoj i medijski najeksponiranoj tvrtki za uzgoj tune, koju su 2013. godine osnovali umirovljeni general Ante Gotovina i njegov poslovni partner Milan Mandić. Kali tuna, koja je mijenjala strane vlasnike i 2015. godine za 33 milijuna dolara završila u rukama japanske tvrtke J-Trading, odlučila se za neubojčajen potez prepuštanja polja direktnoj konkurenciji jer nije uspjela nabaviti dovoljnu količinu žive tune koju je namjeravala nasaditi i uzgajati, zbog kvote za ulov plavoperajne tune.

Plavoperajna tuna jedina je rblja vrsta u Jadranu koja je pod režimom izlovnih kvota što ih u okviru zajedničke ribarstvene politike za zemlje članice određuje EU. Ograničenje izlova ribe u Jadranu primjenjuje se i na srdele i inčune i to lovostajima u određenim razdobljima, a u listopadu 2016. prestala je važiti zabrana ribolova u Jabučkoj kotlini, jednom od najvažnijih jadranskih prirodnih mrijestilišta ribe i glavnog područja u kojem love i hrvatski i talijanski ribari. – Stanje resursa u Jadranu se, kao i u cijelom Mediteranu, smatra izrazito lošim. Što se tiče plavoperajne tune, Međunarodna organizacija za zaštitu atlantske tune (ICCAT) ocijenila je da je njezin stok u Mediteranu oporavljen te se posljedično ulovna kvota povećala. Za srđel i inčun procijenjeno je da su stokovi u prelovu, međutim, uočeno je da mjere upravljanja koje se provode na razini Jadranu donose rezultate te se očekuje oporavak do 2020. godine. Stokovi škampa i oslića prelovljeni su, što je bio razlog za uspostavu posebnog režima upravljanja u području Jabučke kotline, gdje je 2015. implementirana mjera uspostave zone ‘no-take’. Iako je talijanska strana nakon isteka razdoblja od 15 mjeseci primjene tog režima popustila pod pritiskom sektora te otvorila područje za koćare, Hrvatska ne odustaje od daljnjih nastojanja da započne novi krug razgovora o nastavku zajedničkog upravljanja u ovom području – odgovaraju iz Ministarstva poljoprivrede.

Zabrane ribolova u određenim područjima i razdobljima godine, određivanje godišnjih kvota za ulov pojedinih ribljih vrsta i zabrana određenih ribarskih alata dio su zajedničke ribarstvene politike EU, čijih se propisa Hrvatska kao zemlja članica pridržava. No Petar Baranović, nekadašnji profesionalni ribar i aktivist za prava ribara koji se otisnuo u političke vode, upozorava da se Jadranom i dalje loše i neadekvatno gospodari te da su ribari sve manje konkurentni.

– O zajedničkoj ribarstvenoj politici EU nemam dobro mišljenje. No reda treba biti, a zadatak odgovornih je da za stolom u Bruxellesu snagom znanja i argumenta zaštite specifičnosti jadranskog ribolova. To se do danas nije napravilo i dio hrvatskog ribolova egzistira na trulim kompromisima koji nemaju perspektive. Odgovornost za neadekvatno gospodarenje u Jadranu imaju ponajprije političari i administracija jer oni određuju radni okvir ribarskim flotama. Na njihove odluke, nažalost, utječu isključivo kapital i pojedinačni interes, a ne struka. Što se tiče lošeg stanja, bilo bi pristojno ne tražiti više alibi u Talijanima. Prosječni rast prihoda ne stiže pratiti rast troškova te ribari danas manje zarađuju nego što je to bio slučaj kad sam ja krenuo u profesionalce. U najvećem dijelu sektora dobit pokazuje negativan trend, nešto je lakše u sektoru izlova plave ribe, a to će trajati onoliko dugo koliko biologija bude tolerantna spram ljudske neodgovornosti – smatra bivši saborški zastupnik i dogradonačelnik Šibenika, danas gradski vijećnik, koji unatoč okolnostima ozbiljno razmišlja da se 2017. vrati profesionalnom ribarstvu.

Zbog nesređenog sustava, slabih ribolovnih resursa te prevelikih ribolovnih kapaciteta i troškova, Daniele Kolec, profesionalni ribar iz Umaga i predsjednik udruge profesionalnih ribara Mare Croaticum, stanje u ribarstvu naziva kaotičnim i svjedoči kako je našim ribarima voda došla do grla. – Hrvatski ribar danas nije konkurentan u odnosu na druge ribare iz EU. Najveća pogreška napravljena je kada je država natjerala ribare da postanu obrtnici. Do 1994. godine ribari su bili poljoprivrednici, imali su svoje određene troškove (paušal) i plaćali su mnogo manje doprinose. Talijanski ribari plaćaju doprinose oko 50 eura na mjesec, a mi u prosjeku plaćamo oko 1500 kuna. I sada zamislite situaciju kada ne lovite dovoljno ribe da biste mogli platiti te troškove i ostale parafiskalne namete. Logično je da ćete platiti prvo naftu, kvarove ili školovac, a tek ako vam nešto ostane platit ćete ostala davanja. Ako ih ne platite u kratkom roku naći ćete se u velikim problemima jer će vam blokirati račun i naplatiti liharske kamate. Ako se ribar razboli, 42 dana nema nikakva prava pomoći za bolovanje, a on radniku mora odmah platiti. Zamislite, ako je dulje bolestan i ne može na more, a ima radnika kojeg mora svakoga mjeseca ispla-titi – jadikuje Kolec zbog lošeg stanja u sektoru koje je neke ribare već natjeralo da odstanu od bavljenja ribarstvom, pristajući na EU-mjeru ‘scrapinga’, uništavanja odnosno prenamjene brodova.

Kako bi se dovela u ravnotežu veličina ribarske flote i ribolovni resursi u Jadranu, EU nalaže a Hrvatska provodi mjeru Trajne obustave ribolova. Do sada je uništeno 17 ribarskih brodova, jedan je prenijesen, a na posljednjem natječaju za mjeru ‘scrapinga’ uvjete je zadovoljilo još 30 vlasnika plovila. Ta i druge mjere trebale bi utjecati na obnovu ribljeg fonda, ali pravo rješenje ribarskih problema, slažu se svi poznavatelji problematike, leži u uređenju tržišta ribe, koje u Hrvatskoj unatoč pokušajima i ulaganjima u infrastrukturu ni danas ne funkcionira. Najvažniji oblik funkcioniranja tržišta trebale su postati riblj burze, veletržnice ribe čija je gradnja sufinancirana sredstvima EU, ali od tri sagrađene nije zaživjela nijedna. Prva veletržnica otvorena je 2007. u Rijeci i zbog slabog prometa završila u likvidaciji, u onoj u Poreču, umjesto trgovanja, samo se skladišti riba koja se prodaje na talijanskom tržištu, a o upravljanju onom u Tribunju, otvorenom prije godinu dana, nisu se uspjeli dogovoriti tamošnja ribarska zadruga i tvrtka osnovana za upravljanje veletržnicom, koja ovih dana ide u likvidaciju.

Rješenju nagomilanih problema pridonijelo bi svakako i povećanje potražnje na domaćem tržištu, povećanje negativnog trenda potrošnje ribe, koje u Hrvatskoj na godinu pojedemo između osam i 10 kilograma po stanovniku, upola manje od europskog prosjeka i znatno manje od drugih mediteranskih zemalja, Italije, Španjolske ili Portugala, čiji sektori ribarstva i marikulture ne uspijevaju zadovoljiti potrebe potrošača i koje uvoze velike količine uzgojene i ulovljene ribe.