SNAGA

Kutjevo se okreće mesu. Najveća tvrtka za koju se očekivalo da će (p)ostati okosnica razvoja jest Kutjevo. Požešanima nije bilo drago kad je Enver Moralić postao vlasnik, a ni danas mu nisu skloni. Šteta, jer jedno mu se treba priznati: vlasnik je imao snažan socijalni pristup i iako danas ondje ne radi više od tisuću prednatih radnika, Kutjevo zapošljava 686 ljudi i ima oko 1300 kooperanata. No promjene su na vidiku, što je nedavno najavio i Moralić imenovavši Mladen Pavić, bivšega glasnogovornika ministra poljoprivrede Petra Čobanković, a zatim i vlade Jadranke Kosor, donedavno i savjetnika predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, predsjednikom Uprave. Moralić je, ruku na srce, već dobro zašao u 80-e i mlada mu je krv potrebna. Malotko zna da se Kutjevo osim vinogradarstvom i proizvodnjom vina, na koje otpada samo 32 posto poslovnih rezultata, bavi ratarstvom i stočarstvom. Prvi veći iskorak napraviti će se upravo u smjeru proizvodnje i prodaje gotovih mesnih proizvoda i prerađevina.

Ponovno ćemo oživiti svoj brend Čiča Marta s tradicijskim proizvodima, kulenom, kulenovom sekom, ali i ponuditi novi program roštilja, konzerve, gulaša i juhe u ovitku, mast s čvarcima i slično – govori Pavić i dodaje da će tako oživiti i Mesnu industriju Papuk. Gdje nije uspjelo Kutjevo, uspjiva požeški Agronom koji će, prema svemu sudeći, preuzeti županijski tron prema ukupnim prihodima.

U 2016. očekujemo otprilike 360 milijuna prihoda – rekao nam je predsjednik Uprave Agronoma Darko Aračić koji je 1996. najprije otvorio poljoprivrednu trgovinu i ubrzo postao jedan od zastupnika za najekskluzivnije traktore i mehanizaciju za Hrvatsku Steyra i Casea, poslije je otvorio poljoprivredne ljekarne, a danas se bavi i poljoprivredom. Osim sjemenske proizvodnje i ratarskih kultura Agronom danas ima farme s 2000 tovne junadi i 1600 svinja, sedam silosa diljem Slavonije za otkup žitarica i uljarica te ugovorenu proizvodnju na 17.000 hektara; ima čak i tvornicu stočne hrane. Nisu toliko orijentirani na Zlatnu dolinu pa ih, kaže Aračić, ondje rijetko tko doživljava, ali riječ je o ozbiljnoj tvrtki s velikim ambicijama.

Nije ta županija poznata samo po poljoprivredi. Jedna je od najvećih tvrtnika Plamen koja proizvodi dijelove od lijevanoga željeza, uglavnom za grijača tijela, štednjake, kamine i peći na kruta goriva. Kako kaže predsjednik Uprave Vinko Matijević, više od 60 posto gotovih proizvoda namijenjeno je izvozu u čak 29 svjetskih zemalja; samo se u Italiju šalje šesto teglača robe na godinu.

Izvoz je ove godine 84 posto u ukupnim prihodima. Najizazovnija su tržišta stare zapadne Europe koja svoje potrošače štiti strogim pravilima kvalitete i ekološkim propisima, mi sve to ispunjavamo. Specijalizirali smo se za estetski dotjeran odljevak. Radimo i za najveće europske proizvođače grijačih samostalnih tijela i od toga živimo, a ne od peći i kamina, premda na to otpada 20 posto naše proizvodnje – objašnjava Matijević kojem je danas, kao i većini poslodavaca, najveći problem pronalazak kvalitetne radne snage, uglavnom majstora, zbog čega je podignuo plaće kako bi motivirao ljude da ostanu. Dosad je prosječna neto plaća bila 4570 kuna, isplaćuje se trinaesta plaća, radnici imaju topoli obrok, putarinu, jubilarne nagrade…

Osim Plamen a grijača aparate proizvodi i Color emajl. Goran Šutalo, vlasnik i direktor, kaže kako je sve počelo vrlo stidljivo, proizvodnjom dimovodnih cijevi, a danas je spektar proizvoda toliki da su morali otvoriti i tvrtku u Njemačkoj u kojoj imaju servis i rade sitne popravke za kamine i grijača aparate koje izvoze diljem EU. Plamen mu nije konkurencija, Šutaloj Color emajl radi samo s čelikom i termobetonom. Njegovi su najveći kupci Skandinavci i Nijemci, a otvara mu se i tržište Francuske i Engleske. Izvozi 95 posto gotovih proizvoda. Ima i pet svojih trgovina, u Požegi, Našicama i Splitu, no više se neće širiti. Šutalo je 2015. dobio nagradu konzultantske tvrtke EY za ‘Poduzetnika godine’. Tvrtka je nedavno kupila hale posrnuloga Kamen Ingrada u Velikoj kamo u budućnosti planira premjestiti proizvodnju kamina.

Zvečevo, jedna od nekada najjačih požeških tvrtki, većinskog vlasnika Zdravka Alvira, tvornica koja je doslovno izmisliša čokoladu s rižom, danas je sjena onoga što je nekad bila, s prihodima u 2015. od 162 milijuna kuna, ali s velikim gubicima. Iako je koncentrirano na rast prihoda od prodaje vlastitih konditorskih proizvoda, situacija nije optimistična.

Požeško-slavonskoj županiji, pokazuju podaci iz HGK-ove županijske komore, u posljednjih osam godina raste broj poduzetnika. U 2015. bilo ih je registrirano 727, što je u udjelu Hrvatske samo 0,7 posto. Ukupno su upriličili 3,47 milijardi kuna, ali i ostvarili gubitak od 3,8 milijardi kuna. Među gubitajima posebno se izdvaja Zdravstveno-rekreacijski centar Lipik, koji unatoč ruskim ulaganjima nije zasjao novi sjajem, što bi uskoro mogle lipičke Vila Zinke i Vila Savić jer će dobiti 2,4 milijuna kuna iz fondova Europske unije za obnovu, a uredit će se i perivoj pa će Lipik barem malo izbrisati ratne rane.

Nakon predstave novog se rješenje nazire i za Orljavu, tekstilnu tvrtku kojoj je država našla novu lokaciju kako bi se mogla lakše prodati. Naime, potencijalnim ulagačima velik je teret to što, da bi ušli u tvornicu, najprije moraju proći kroz požešku kaznionicu. U stečaju su i druga tekstilna tvrtka Sloga IMK te Kamen Ingrad Vlade Žeca, čije je hale kupio Color emajl. Unatoč velikim ulaganjima i trudu u toj županiji kraj svojega poduzetničkog puta doživio je Željko Mavrović čiji je ekološki pristup poljoprivredi u tom kraju dočekan s velikim podsmijehom. Loše vijesti ipak nisu tako crne kad se uzme u obzir da je to županija koja više izvozi nego što uvozi: 2015. izvezeno je 719 milijuna kuna robe i usluga, a uvezeno samo 416 milijuna kuna.

Laganim, ali sigurnim koracima na strano tržište, i to ono Južne Koreje i Europske unije, izlazi i Elpos, obiteljska tvrtka u vlasništvu Tomislava Babića koja se bavi proizvodnjom male specijalizirane elektronike za grijanja tijela, gdje konkurencija nije velika. Specijaliziran je za izradu tehničkih rješenja, proizvodnju, isporuku i ugradnju opreme za niskotemperaturno električno grijanje koje obuhvaća podno grijanje unutarnjih prostorija, otapanje snijega i leda na vanjskim površinama, održavanje tehnoloških temperatura i sprječavanje zamrzavanja cjevovoda i opreme, grijanje oluka i odvoda oborinskih voda te tla ispod podova u hladnjačama. Tvrtka je radila grijanje za Arenu Zagreb, najnovije Končarove vlakove i druge tvrtke.

Živosti ima i u industrijskoj zoni u Pleternici. Ondje posluje Microplet Ante Barbarića, tvrtka koja se bavi izradom alata, pregradom plastike i obradom metala. Osim domaćim tržištem širi se i na strana te raste iz godine u godinu; gotovo svu dobit ulaže u nove tehnologije. Požeško-slavonska županija poznata je ponajviše po vinima. Posebno se izdavaju ona Nikole Krauthaker koja obrađuje više od stotinu hektara vinograda. Najviše se, naravno, temelji na graševini i drugim bijelim sortama. Izvozi od SAD-a, Kanade, Singapura do Australije. Od ukupne godišnje proizvodnje od pola milijuna litara izvozimo otprilike 22 posto. Cilj je povećati izvoz na 25 do 30 posto i zadržati položaj na domaćem tržištu – naglašava Krauthaker.

Nešto se događa i u Pakracu. Usluga Pakrac, na čelu s direktorom Marijanom Turukom, bavi se proizvodnjom dječjih igračkih i sprava. Rezultati u 2016. bolji su za čak 40 posto od onih prethodne godine, koji su također bili iznad očekivanja. Zahvaljujući novcu EU tvrtka širi proizvodne pogone i unapređuje tehnologiju, jedini joj je problem – naći radnike.

Na prvi je pogled jasno da Požeško-slavonska županija nije slijepo crijevo, samo je predaleko od Zagreba da bi se bacila u prvi plan ili bar u malo višu brzinu. Razlog je možda tradicijski, možda sociološki, ali to su temelji koje treba mijenjati. Tada bi, možda, među tisuću najvećih tvrtki u državi bilo više od sadašnjih jedanaest iz te županije.