Opasno zatvaranje europskih očiju pred islamskim terorizmom

Poruke iz Berlina i Ankare ozbiljne su i opasne ma koliko ih službene vlasti – i Erdoğan i Merkel – nastojale umanjiti. I neće biti manje opasne i ozbiljne ako još čvršće zatvorimo oči.

Islamističke skupine ostvarile su najave o kravom Božiću u europskim gradovima. Svim mjerama policijske i obavještajne zaštite unatoč kamion tegljač s islamskim borcem za upravljačem provezao se preko posjetitelja božićnog sajma u Berlinu. Dosadašnja bilanca: dvanaest mrtvih i pedesetak ranjenih. Model je bio potpuno isti kao ljetos u Nici kad se teški kamion s islamskim borcem za upravljačem provezao preko posjetitelja velike proslave francuskog Dana državnosti. Uporaba kamiona kao oružja u džihadističkim napadima postala je uobičajena posljednjih godina jer je vrlo jednostavna: nisu potrebne nikakve posebne eksplozivne naprave, nikakva velika mreža sudionika operacije, nikakve posebne vještine rukovanja oružjem. Dovoljno je imati, unajmiti ili ukrasti kamion i imati vozača, može i priučenoga, koji je spreman provesti taj kamion preko ljudi na mjestima njihova okupljanja. Vrlo je velik učinak straha, nesigurnosti, nepovjerenja u državu koji izaziva takav napad, a može ga izvesti doslovce svatko tko je dovoljno vjerski indoktriniran da postane borac za džihad.

No za džihadistički napad na berlinski božićni sajam, baš kao i za atentat na Andreja Karlova, ruskog veleposlanika u Turskoj, koji se dogodio samo koji sat ranije, karakteristične su manifestacija dominacije nad protivnicima, duboka simbolika u izboru meta i duboka džihadistička infiltriranost u protivničke redove. Berlin kao središte njemačke i europske moći već je sâm po sebi jedan od simboličnih prioriteta svakoga džihadističkog napada u Europi. No simbolika napada išla je mnogo dublje. Džihadist ili džihadisti ukrali su kamion poljskog prijevoznika i zatim ubili poljskog vozača. Poljska je simbol katoličke zemlje u Europi. Napad je izveden pred Memorijalnom crkvom kralja Wilhelma, koja nije samo jedan od simbola Berlina nego je sagrađena s ciljem: kao simbol povratka tradicionalnim kršćanskim vrijednostima nasuprot radničkim i socijalističkim pokretima koji su jačali (i) u Njemačkoj početkom 20. stoljeća. Prema dubini islamističkog rukopisa berlinski napad podsjeća na mudžahedinski performans nakon osvajanja crkve u Gućoj Gori 1993., kad je njihov ratni voda Abu Maali s crkvenog oltara pozivao muslimane na molitvu, oponašajući postupke osmanskog sultana Mehmeda II. koji je nakon osvajanja katedrale svete Sofije u Carigradu 1453. najavio pohod na Rim i deset godina poslije granice Osmanskog Carstva, a s njima i islam kao religiju, proširio na Bosnu. Napadač je možda migrant s tzv. balkanske rute, što bi bio dodatni udarac Angeli Merkel i njezinoj politici otvorenih vrata.

No političkom korektnošću preparirani Zapad potpuno je slijep za tu simboliku i motivaciju u činu nekoga pakistanskog ili bliskoistočnog terorista dvojbenog identiteta. Štoviše, tek su se sljedećeg jutra njemački i drugi zapadni glavni mediji usudili napad okarakterizirati kao teroristički, a policija samo kao ‘moguće teroristički’. Ali su zato bez pardona odmah izvještavali da je u napadu poginuo suvozač Poljak, a da je vozač pobijegao. Politička korektnost nije im branila sugerirati u prvom satima da su napad zapravo počinila dvojica Poljaka, da je ubijeni poljski vozač zapravo terorist. Napad u Berlinu u sjenu je donekle bacio atentat na ruskog veleposlanika Andreja Karlova, koji također sadržava iznimno prijeteću simboliku potpune infiltriranosti islamista u sustav državne sigurnosti. Ovaj put turske državne sigurnosti, sutra neke druge. Može sad Erdoğanova propaganda krivnju prebaciti na svojega dežurnog krivca, islamskoga klerika s američkom adresom Fethullahla Gülena, mogu ruski radikali u tome iščitavati veliku zavjeru NATO-a, Velike Britanije i Amerike… No ostaje činjenica da je veleposlanik Karlov ubijen na otvorenom politički promidžbene izložbe ‘Rusija u očima Turaka’ koja je zbog ratnih zbivanja u Siriji kao događaj visokog rizika morala biti pod najvećim stupnjem osiguranja. Ostaje činjenica da ga je ubio specijalac turske policije koji je u tom trenutku bio u poziciji njegova tjelesnog čuvara (čuvao mu leđa?!). Ostaje činjenica da ostatak osiguranja nije reagirao, nego je atentator navodno ubijen petnaestak minuta poslije. Poruke su ozbiljne i opasne ma koliko ih službene vlasti – i Erdoğan i Merkel nastojale – umanjiti. I neće biti manje opasne i ozbiljne ako još čvršće zatvorimo oči.