Svijet 2016.

Ulazak zvijezde ‘reality showa’ u Bijelu kuću i realizacija Brexita tek će se početi osjećati. Razlog više da se u 2017. nastavi globalno ‘prikazivanje stvarnosti’ sa sve vjerojatnijim nevjerojatnim ishodima. Izbor događaja koji je obilježio izrazito burnu godinu dugo nije bio lakši, svijet još polako prihvaća činjenicu da će osebujni tajkun i zvijezda ‘reality showa’ Donald Trump postati američki predsjednik početkom sljedeće godine. Iako je njegova pobjeda imala jaku konkurenciju u samo malo manje iznenađujućoj odluci Britanaca da napuste Europsku uniju, nema nikakve sumnje da su američki predsjednički izbori i nevjerojatan uspon potpunog autsajdera na tron američke politike najvažnija stvar koja se dogodila u ovoj godini. Čovjek koji se s rijetko viđenom lakoćom tijekom svoje pretkampanje i kampanje razbacivao rasizmom, seksizmom, prijetnjama, suludim obećanjima, otvorenim pozivima na nasilje, uvredama i gotovo svime zapisanim u rječnik političke nekulture svake imalo razvijenije demokracije uspio je na kraju preskočiti snažnu favoritkinju Hillary Clinton.

Sav novac, političke veze, potpora i valjda desetljeća ulaganja u samo jedan životni cilj nisu bili dovoljni izrazito nepopularnoj protukandidatinji da pobjedi često vrlo sirovoga populista krajnje banalnih stajališta koji, zapravo, nije imao potporu ni vlastite Republikanske stranke. Unatoč većem broju glasova na kraju američki izborni sustav, bizarna mješavina plebiscita i delegatskog glasanja, donio je pobjedu Trumpu koji će službeno na dužnost stupiti u siječnju. Što svijet čeka s razmetnim hohštaplerom, nije lako predvidjeti, ali malotko očekuje pozitivne stvari. Počeo je zaoštravanjem odnosa s ključnom, točnije presudnom, trgovinskom partnericom Kinom, prijetnjama američkoj poslovnoj zajednici koja izvozi radna mjesta i najavom ukućanja ili mijenjanja trgovinskih sporazuma. Njegov dolazak na vlast sasvim je sigurno do daljnjega zabio zadnji čavao u lijes nada europske poslovne i političke kreme u postizanje sporazuma o slobodnoj trgovini sa SAD-om. Antiimigrantsku je retoriku smanjio poslije izbora, no bilo bi naivno vjerovati da je na nju i zaboravio.

Ni drugo mjesto na popisu nije nudilo manevarski prostor, odluka britanskih građana da napuste Europsku uniju bila je prvi veliki politički šok u 2016. Premda su ankete upućivale na ostatak u potresenoj Uniji, Britanci su iznenadili odlukom da napuste integraciju koja se utapa u očito nerješivim problemima. Problematični su im bili imigracija, petljanje Bruxellesa u stvari koje ga se ne tiču, nabujala i preplaćena birokracija, nesposobnost rješavanja ozbiljnih ekonomskih problema i migrantske krize te mnogo drugih stvari. Premijer David Cameron igrao se šibicama i na kraju opekao jer je svoju političku karijeru ‘okačio’ o ostatak u EU, doduše, tek nakon što je vrlo dugo vagao hoće li se ili neće zauzimati za ostatak u hazardskom pokušaju ucjenjivanja ostalih članica. Igranje napetostima koje su odavno tinjale u britanskom društvu, kao i veoma raznorodnim nezadovoljstvom, dovelo je Camerona do ostavke, a njegovu zemlju do neizvjesnih nekoliko godina. Njegova nasljednica Theresa May još ne zna točno kada će i kako aktivirati izlazak ni kako će taj izlazak izgledati. Još se manje zna o istinskim učincima te odluke za jednu od najvažnijih ekonomija svijeta, ali jasno da će se stvarna šteta, ili eventualni uspjeh, zbrajati još godinama. Tek riješeni problem škotske neovisnosti time je ponovno aktualiziran s obzirom na to da je Škotska uvjerljivo bila protiv izlaska iz Europske unije.

Turska u kojoj pak predsjednik Recep Erdogan sve agresivnije ukida sekularnost i demokratske procese, čemu je posebno pomagao bizaran vojni udar u srpnju. Već zategnute odnose s EU zbog migrantske krize dodatno je zategnula silovita i sveobuhvatna čistka koju je predsjednik s ambicijama sultana počeo provoditi nakon neuspjela vojnog puča protiv njega. Amaterski pokušaj razbijen je u začetku, a Erdogan je odmah počeo čistiti stotine tisuća ljudi iz svih područja javnog života s popisa koji su očito postojali otplje. Teorije su razne, ali nekako se najuvjerljivijom čini ona prema kojoj je znao za puč ili je na njega upozoren na vrijeme. Njegovo ponašanje nakon puča izvor je sve veće napetosti s Unijom koja sve teže može ignorirati demontiranje moderne turske države, koliko god se trudi uime održavanja sporazuma o migrantima.

Kraj godine protekao je u znaku oslobađenja sirijskoga grada Alepa koji su vladine snage nakon dugotrajnih borbi preuzele od navodnih pobunjenika. Zapad je reagirao očekivano, medijskom olujom u kojoj je nad sudbinom sirotoga grada naricao u uobičajenoj maniri, uglavnom se koristeći upitnim informacijama i izvorima koji su trebali upozoriti na to koliko je strašno istjerivanje poznatih terorističkih skupina i ‘umjerenih’ pobunjenika iz grada u kojem su civilne držali kao živi štit. Govorilo se o stravi i pokolju koji će počiniti, ili već jest, vojska predsjednika Bašara al-Asada, no nikakve dokaze u tom smislu svijet nije vidio. Dio je grada slavio, drugi dio čekao evakuaciju, a stanovnici su u oba dijela u međuvremenu pokušavali naći hranu i održati bar minimum egzistencije u potpuno razorenom gradu. Pad su mnogi na Zapadu okarakterizirali kao ključnu prekretnicu u šestogodišnjem sirijskom kaosu koja bi mogla donijeti kakvu-takvu pobjedu legalne vlasti, no te su prognoze možda preuranjene.

Vrlo sadržajna godina upisala je i novi Sporazum o klimatskim promjenama koji su poduprle i dvije najvažnije zemlje u tom smislu, Kina i SAD. No pobjedom Trumpa velik je upitnik stavljen i na to dostignuće njegova prethodnika Baracka Obame jer novi predsjednik ne vjeruje previše u te, kako se zovu, klimatske promjene i već je imenovao ljude s takvim razmišljanjima u svoju novu administraciju. Bez Amerike, jasno, sporazum iz Pariza nema previše smisla, ali tek treba vidjeti koliko će daleko Trump ići u svojim obećanjima.

Za cijenu najvažnije sirovine iznimno je važno uklanjanje dugogodišnjih sankcija Iranu na početku godine, što je otvorilo put vraćanju jednog od najvećih proizvođača nafte na tržište. Iako je to za potrošače načelno dobro zato što nisko drži cijenu barela nafte, dugoročno je ona preniska, zbog čega veliki proizvođači pokušavaju cijele godine postići dogovor o smanjenju proizvodnje. Potkraj studenoga ostvaren je načelnim pomak, no koliko će od tog ostati u praksi, još je upitno zato što nitko nije pretjerano voljan smanjiti svoju proizvodnju.

Godina na odlasku ostat će zapamćena i po rijetko viđenome lišavanju poznatih ljudi ovoga vrtloga zemaljskog. Sa sobom je 2016. odvela u vječnost neka zaista zvučna imena, poput Davida Bowieja, Umberta Eccu, Princea, Hansa-Dietricha Genschera, Muhammadu Alija, Leonarda Cohena i Fidela Castra, premda je to samo isječak iz neobičajano opsežna popisa nekrologa. Iduća godina mogla bi biti jednako sadržajna usprkos snažnoj konkurenciji ove. Posljedice Trumpa i Brexita počet će se polako kristalizirati, a prilika za slična iznenađenja bit će pregršt i u 2017.