Još smatram kako je istočni grijeh hrvatske makroekonomske politike počinjen u ljeto 1998. prvim i jednim rebalansom državnog proračuna koji je proveden zato što se pojavilo više novca na računu nego što je bilo planirano. Te je godine nova godina počela uvođenjem PDV-a, a projekcije o tome koliko će tada revolucionarno novi porez donijeti u državnu blagajnu pokazale su se premalo optimističnima. Ukratko, do ljeta se nakupilo nekoliko milijardi više nego što se očekivalo pa je ondašnja vlada požurila taj višak raspodijeliti po ministarstvima. I to je bio startni pištolj koji je označio početak sumanute i nekontrolirane državne potrošnje.
Na neki način ponovno dolazimo u sličnu situaciju. Rast BDP-a u prva tri ovogodišnja kvartala, makar je svjetlosnu godinu daleko od onoga što bi nam bilo dovoljno da možemo gospodski podmirivati sumanuto i nekontrolirano potrošene kredite, ipak je ugodno iznenadio. Analitičari se još ne mogu složiti je li riječ o sretnom spletu slučajnosti koje su to prouzročile ili stvarnu oporavku realnog sektora, a apetiti za većom potrošnjom već su se probudili. Što smo postigli ovogodišnjim rastom ako će ga već iduće godine pojesti plaće javnih i državnih službenika?
Kad smo u redakciji Lidera razmišljali kojim bismo kratkim sloganom opisali ono što očekujemo od iduće godine, odlučili smo se za ovaj – ‘Godina novog početka’. Pritom, međutim, nismo mislili na nov početak u smislu ‘sad ponovno možemo trošiti’. Ne! Riječ je o tome da je iza nas sedam kriznih godina, a pred nama prva od (zasad nepoznatog broja) godina u kojima stvari treba postaviti tako da kad jednom ponovno, prije ili poslije, gospodarstvo pogodi kriza, tu krizu lakše prebrodimo nego ovu iz koje smo netom izašli. Ugledni autori koje smo zamolili da svojim kolumnama Liderovim čitateljima iznesu svoj pogled na iduću godinu tu su našu namjeru prepoznali i sa svoje je strane obrazložili.
