Nisam dugo pisao, a sada mi se pružila prilika da u kratkom razdoblju pišem dva puta, što mi trenutačno baš odgovara. Teza u kolumni objavljenoj u studenome u Poslovnom dnevniku i Večernjem listu bila je moja omiljena – da su izazovi u Hrvatskoj veliki, ali daleko od nerješivih, kao i da su mentalitet i navike naša najveća zapreka. Kad bismo to uspjeli promijeniti, ekonomija i zemlja u relativno kratkom vremenu mogli bi nam izgledati mnogo bolje.
Svi već znaju da je napokon blago porastao BDP i da su nam osnovni problemi nečinkovita javna uprava i pravosuđe, velika javna potrošnja, previše propisa i parafiskalnih nameta, zato o tome neću pisati.
Prije sportskog dijela podijelio bih crtice koja je na mene ostavila jak dojam. Prošlo je dosta godina otkako je bivši guverner Središnje banke Izraela imao izlaganje na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Nažalost, predavanje je bilo slabo posjećeno: u dvorani je bilo nekoliko studenata, dva ili tri pripravnika iz HNB-a i možda dva profesora. Stariji gospodin bio je vrlo uvjerljiv predavač, a osim dobrog općeg dojma upamtio sam dvije stvari.
Početak gospodarskog uzleta Izraela dogodio se kad su zajedno sjeli predstavnici izvršne vlasti, poduzetnici, bankari itd. i dogovorili zajednički nastup radi ostvarenja zajedničkog cilja. Ne sjećam se detalja, ali sumnjam da je s obzirom na sudionike bila riječ o nepreciznom ili površnom dogovoru, a s obzirom na rezultat vjerojatno je svatko odradio svoj dio posla. Rezultati nisu izostali, a umirovljeni guverner naglasio je da bi se bez zajedničkog djelovanja malo toga dogodilo.
Druga stvar odnosila se na provedene mjere koje su se sastojale od dugoročnih strateških i onih prvih – koje su bile tzv. brze pobjede; mjere koje brzo donose rezultat i čiji je osnovni cilj potaknuti i uvjeriti ljude da se nešto zaista događa. To im je dalo snagu za duboke i bitne mjere koje često zahtijevaju odricanje, mnogo rada, što katkad traje godinama. Ne znam je li to baš on rekao, ali da bi motor dobro radio, mora imati radnu temperaturu, a nju stvara vizija boljeg u budućnosti, ali i stvarni znakovi da se stvari mijenjaju.
Međutim, vratimo se iz priče o danima zamaha izraelske ekonomije, započetog u 50-im godinama prošlog stoljeća, u Hrvatsku. Odnos Hrvata prema sportu, prema mojemu mišljenju, mnogo je zdraviji nego prema ekonomiji i društvu, možda zato što je desetljećima bio slobodniji. Čak i hrvatski nogomet, koji je bremenit problemima i aferama, mnogo bolje kotira u europskim i svjetskim razmjerima od gospodarstva i ekonomije. U sportu smo i mnogo zahtjevniji. Prije nedavnog finala Davis Cupa voditeljica jedne TV emisije rekla je da ćemo, i ako ga ne osvojimo, svejedno prirediti slavlje zato što je adventsko vrijeme i zato što se Hrvati vole veseliti. Drugo mjesto na svijetu u toliko rasprostranjenom i bogatom sportu kao što je tenis nama nije za slavlje, nego nam je ‘tak-tak’. U gospodarstvu ili konkurentnosti mnogo smo manje zahtjevnii i ambicioznii.