Home / Biznis i politika / Ususret 2017.: Optimizam s okusom rezignacije

Ususret 2017.: Optimizam s okusom rezignacije

Teško je vjerovati da u 2017. neće biti bar nekakvog rasta BDP-a, pa je to osnova za optimizam u poslovnoj zajednici. Rezignacija je posljedica mlakog početka nove vlade. To je već viđeno i vodi u probleme.

Možda je dobro što su se parlamentarni i lokalni izbori približili. Nakon sredine 2017. Plenkovićeva vlada, ako se zbroji, može u tri godine mnogo toga učiniti. Alibi, lokalne izbore u drugoj godini mandata, više nema.

Rast od tri posto jest stagnacija. Zato bi se na pragu 2017. moglo reći da je osjećaj koji prevladava – optimizam s okusom rezignacije. Optimizam jer je vrlo izgledno da faza blagog uzleta neće biti prekinuta u 2017., a rezignacija jer je jasno da se gubi dobra prilika da se stvari napokon poslože. Zanimljiv je i tekst koji je za Liderov specijal o 2017. napisala predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović. Premda pisan suzdržano, lako je uočiti razlike u odnosu na Vladinu politiku uobičenu u proračun za 2017. Dok su u Banskim dvorima zaključili da će rast BDP-a temeljiti na rastu osobne potrošnje, s Pantovčaka stiže upozorenje da stalan i stabilan rast ponajprije ovisi o izvorno orijentiranom gospodarstvu. A povećanje izvoza usporava. Uz rast uvoza. Treba uočiti i ocjenu Predsjednice da ‘zadržavanje stope rasta na otprilike tri posto u idućim godinama (…) znači stagnaciju, a ne rast i razvoj’. Bilo bi zanimljivo čuti premijera Plenkovića, koji za kraj mandata najavljuje stopu rasta od pet posto, na temelju čega se predviđa da će 2019. BDP rasti za 3,2 posto, a onda 2020. najednom za čak pet posto! Teško da će osobna potrošnja biti takav zamašnjak. A do sada Vlada nije praktičnim potezima pokazala da, osim deklarativno, misli poticati proizvodnju za izvoz. Porezna reforma išla je linearno i prema izvoznicima i uvoznicima. Ne treba nijednu vrstu tvrtki kažnjavati, ali neke treba poticati.

Inače, i u ovome različitom gledanju Banskih dvora i Pantovčaka moguće je povući paralelu s filmom ‘Beskrajni dan’. Gotovo s jednakim argumentima prije više od deset godina razmimoilazili su se Ivo Sanader i Stjepan Mesić. Ima li, ipak, kakvih izgleda da rezignacija na kraju ipak ne prevlada nad optimizmom? ‘Hard instrument’ (pro-račun) takav je kakav jest – oportunistički i neobećavajući. Ostaju ‘soft’ mjere. Kratkoročno, možda se nešto može očekivati od ministrica gospodarstva Martine Dalić, koja se u prvih 50 dana Vlade drži dosta rezervirano. S obzirom na to da je među rijetkima s prijašnjim ministarskim iskustvom, možda uspije u namjeri da državni aparat počne mijenjati iznutra. I da uklanjanjem besmislenih propisa olakša poslovanje. Tek treba vidjeti, ako to bude uspjela, koliko će ići linearno, a koliko će među jednakima proizvođači biti ‘jednakiji’.

Dobro da su lokalni izbori 2017. Treba uočiti i da je poremećen razmak između parlamentarnih i lokalnih izbora. Do neuspjelog eksperimenta s Oreškovićevom vladom razmak između izbora bio je dvije godine. Pa se smatralo da je tu prostor da nova vlada u prvoj godini mandata povuče sve teške, nepopularne poteze, a onda u drugoj godini malo olabavi ne bi li vladajući dobro prošli na lokalnim izborima. Plenkovićeva vlada došla je samo pola godine prije lokalnih izbora. Možda u svemu ima i zrnce dobroga. Nijedna dosadašnja vlada nije prvog godinu iskoristila za oštire rezove. Jedan od glavnih uzroka bio je što nove ekipe u Banskim dvorima zapravo nisu imale program (osim populističkoga predizbornog) o tome što raditi. Trebalo im je vrijeme za zagrijavanje. Ali onda su u drugoj godini mandata naišli lokalni izbori. Dobar alibi, zar ne? Pa evo sada prilike Plenkovićeva vlade. Imaju objašnjenje zašto u prvoj godini nisu krenuli odlučnije. Ali, evo, proći će vam lokalni izbori već sredinom 2017. Do tada se zbrojite, naučite štogod u hodu, zanemarite taktiziranje zbog predsjedničkih izbora i evo vam tri godine za odlučan posao. Pojavila vam se prilika i nestao alibi lokalnih izbora u drugoj godini mandata. Što da se radi, tako vam je ‘grah pao’.