Posebni odnos

Politički četverokut njemačke kancelarke pun je sigurnosno-stabilizacijskog potencijala. Začudilo bi me da ga vršna matematičarka Angela Merkel propusti tek tako.

Taj posebni odnos mogao bi se naći na novom testu sljedeće godine, nakon što je proteklih godina doživio mnoge turbulencije: Angela spasa euro u Grčkoj (na užas mnogih Nijemaca), ali i nameće Ciprasu vrlo restriktivan sanacijski program (na užas mnogih Grka, uključujući i samog Ciprasa); Aleksis joj predbacije da je tako okrutna, na što ona ipak malo popusti, ali ne previše. I tako ciklički. Aleksis otvoreno politički šuruje s Rusima, Putin mu je od početka njegova uspona politički bliži od Angele. Ali to se više čini kao izazivanje političke ljubomore. Svjestan je Aleksis da mu je budućnost ipak s Njemačkom u Europskoj uniji, a ne s Rusijom – nigdje. I vjerojatno će već sljedeće godine, zapravo uskoro, to moći pokazati na djelu. Ako Recep Erdoğan usmjeri novi izbjeglički val prema Europi, Aleksis će biti prvi na udaru. U skladu s novom Angelinom politikom ‘zatvorenih vrata’, odnosno čuvanja Schengena pod svaku cijenu, Aleksis bi se mogao naći u poziciji da od novog izbjegličkog vala brani i Grčku i EU, ali i Angelu u izbornoj godini. Ne treba sumnjati da će to naplatiti. Ali možda je Angela ipak bila dugoročno dobra matematičarka kad je odlučila uz visoku cijenu zadržati Ciprasa uza se i Grčku u eurozoni?

Njemačka kancelarka toliko je slaba na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića da je čak i onim malo-brojnim, proeuropskim Srbima neugodno gledati na što sve žmiri i što mu sve dopušta. Može Aleksandar voditi Srbiju kao svoj privatni posjed ili malu mafijsku zajednicu, može biti glavni urednik svih medija, može igrati dvostruku igru i prema Crnoj Gori i prema BiH, može pokušati ostvariti Memorandum SANU 2 (Velika Srbija mirnim sredstvima) u Hrvatskoj ako mu to hrvatske vlasti dopuste… samo da se potpuno ne okrene Putinu. A i Aleksandar zna kako ugoditi Angeli: ozakonio je najvišu zaštitu manjinskih prava preostalim Nijemcima, počeo vraćati nacionaliziranu i konfisciranu imovinu te otvorio Srbiju njemačkim ulaganjima. I sve je to za Hrvatsku, koja je dugo puštala da joj regionalnu politiku diktira i vodi Srbija, danas potencijalno ozbiljan problem.

Ipak, ni hrvatski premijer Andrej Plenković nije bez izgleda u toj igri povlaštenih odnosa njemačke kancelarke s mladim premijerima s europskog jugoistoka. Iako je novi u tom političkom četverokutu, Andrej je zapravo politički formiran pod pokroviteljstvom Njemačke i CDU-a: od prve prakse u uredu njemačke europskog parlamentarke Doris Pack do bliske suradnje s CDU-ovom Zakladom Konrada Adenauera i njemačkim europskopolitikom cima otkako je ozbiljno ušao u hrvatsku i europsku politiku. Uostalom, svoju nedavnu ukrajinsku rolu nije odigrao samo za podcrtavanje hrvatskih granica i iskustava sa srpskom okupacijom, bio je to i potez koji Angela jako cijeni jer je iznimno zainteresirana za Ukrajinu.

Uz to, Angela zna da joj je Andrej među tom trojicom asova jedini istinski i konstruktivni savetnik u BiH, ali i na Kosovu i u Crnoj Gori. Zna Angela i da je Hrvatska i posljednja crta obrane, ako za treba, kao što i Andrej zna da je u svim presudnim bitkama, od priznanja do današnjih dana, Njemačka bila pouzdana partnerica, iako ne uvijek u prvom planu. Sve drugo političko je umijeće i igra u kojoj sad i Hrvatska napokon igra aktivno. Vidjelo se to po hrvatskoj blokadi srbijanskih pregovora s EU (uz osigurano savezništvo), koje je Angela na susretu s Andrejom prešutjela. A Aleksandar ih je maksimalno dramatizirao. Ne zaboravimo da je maksimiranje napetosti često tek priprema ozbiljnih razgovora o rješavanju problema. Zapravo, taj politički četverokut Angele, Andreja, Aleksandra i Aleksisa pun je sigurnosno-stabilizacijskog potencijala. Začudila bih se da ga vršna matematičarka Angela propusti tek tako.