Poslovna Hrvatska 2017.

Pročitavši svoj članak koji je prošle godine u ovo vrijeme objavljen u Lideru, vidio sam kako su moje najave za 2016. bile dobre. Kriza se nije nastavila, nego, naprotiv, dogodio se rast, i to veći nego što su mnogi očekivali.

Nažalost, ove godine imamo i treću vladu, no, čini se, ipak stabilniju od prethodne. Najave porezne reforme dobre su, ali ne znam je li ostatak Vlade ozbiljno shvatio svoju odgovornost te hoće li poreznu reformu slijediti i reforme povezane sa socijalnom politikom, zdravstvom i školstvom, hoće li javna uprava znatno smanjiti svoje troškove te poboljšati kvalitetu svoga rada. Gledamo li općenito i unatrag nekoliko godina, svaka hrvatska vlada može se pohvaliti odličnim ministrima financija koji vrlo odgovorno i profesionalno rade svoj posao. Međutim, ministri financija daju okvir i smjernice koje zatim trebaju poštovati i primjenjivati u praksi ministri drugih resora, a tu obično nastanu problemi.

Javnost također nerijetko upravo Ministarstvo financija doživljava kao tijelo odgovorno za ključne pozitivne gospodarske promjene i pomake. Vjerojatno zato što je riječ o vrlo aktivnom sektoru i promjene poput stope PDV-a ili porezne reforme imaju snažan odjek u medijima, a putem medija i u široj javnosti. Međutim, porezna reforma samo je manji dio cjelovite reforme koju treba provoditi kako bi cjelokupno hrvatsko gospodarstvo i tržište rada doživjeli pozitivne pomake. Uloga ministra financija ili, primjerice, uspjeli ministra turizma važni su, ali ne treba zaboraviti da hrvatska ima i 18 drugih ministara čiji rad bi možda i medijski trebalo više pratiti, posebno u kontekstu okvira koji postavlja Ministarstvo financija.

U upravljanju imamo veliko iskustvo. Imamo novo Ministarstvo državne imovine. Dobre su prve najave povezane s brzom prodajom malih udjela, ali ja sam zagovornik što brže prodaje svega onoga što ne mora biti u posjedu države. Ipak, čini mi se da se to uskoro neće dogoditi. Državna imovina u većem je opsegu neiskorišten potencijal. Privatni ulagači zainteresirani su oduvijek, posebno strani, no dok država sama ne osmisli kratkoročan i dugoročan plan upravljanja tom imovinom, nemoguće je analizirati kako te kapacitete iskoristiti, koju vrstu stranih ulaganja želimo razvijati na tim područjima i u skladu s tim pripremiti kvalitetne natječaje.

Možda je najtipičniji primjer toga imovina u vlasništvu vojske koja je iz nekih strateških razloga ‘na čekanju’, no taj ‘status quo’ traje već godinama iako zanimanja za nju ima. Kad imate neiskorišteni potencijal, ne treba ga zanemariti, nego ga treba koristiti kako bi se hrvatsko gospodarstvo i tržište rada doživjeli pozitivne pomake.