Odlazak premijera Matea Renzija nakon propasti referendumu o ustavnim promjenama mogao bi značiti raspisivanje novih izbora, na kojima Beppe Grillo i njegov Pokret pet zvjezdica imaju ozbiljne izgledne osvojiti vlast. U tom bi slučaju eurozona imala pravi razlog za brigu, mnogo veći od Brexit.
Talijanski premijer Matteo Renzi pridružio se u nedjelju svom britanskom kolegi Davidu Cameronu u klubu premijera koji su kockali sa svojom političkom sudbinom i izgubili. Nakon što je njegov prijedlog reforme disfunkcionalnoga talijanskog političkog sustava uvjerljivo poražen na referendumu, čovjeku koji je na vlast došao 2014. metodama u duhu srednjovjekovnih talijanskih gradova država (srušivši vlastitoga stranačkog kolegu) nije preostalo drugo doli pozdraviti se i otići u dugu mračnu noć. – Dali smo Talijanima priliku za promjenu. Bila je jednostavna i jasna, ali nismo uspjeli – rekao je Renzi i najavio ostavku. Njegovi sugrađani odbacili su sa 60 posto glasova prijedlog ustavnih reformi kojima bi se umanjila moć Senata pretvaranjem u klasičniji gornji dom parlamenta i centralizirala politička moć trenutno vrlo razvodnjena među regijama. Prosječni zakonski prijedlog u Italiji donosi se 11 mjeseci s obzirom na to da Senat ima iste zakonodavne ovlasti kao i zastupnički dom, što proceduru čini dugotrajnom i neefikasnom. Italija je inače jedna od četiri zemlje na svijetu koje imaju više od 900 zastupnika u zakonodavnim institucijama, pa je reforma predviđala i smanjenje senatora s 315 na sto. Talijani su jednako tako odbacili ponovnu centralizaciju moći kojom bi regije izgubile ovlasti nad energetikom, strateškom infrastrukturom i civilnom zaštitom u korist središnje vlasti.
Iako su mnogi stručnjaci stali iza reforme smatrajući je dobrim putem prema efikasnijem i odgovornijem upravljanju državom, Talijane je očito brinuo više protupargument prema kojem bi bila smanjena demokracija. Nije im bilo lako, sasvim sigurno, s jedne strane plaću desetljećima o neefikasnoj državi koja mijenja vlade češće nego ljudi gaće (63 komada u proteklih 70 godina) i ne stvara radna mjesta, a s druge ne bi ‘smanjivali demokraciju’ čak i ako to znači vojsku iznimno dobro plaćenih senatora koji dupiraju posao zastupničkog doma. Osim toga, politički koncept koji im je ponuđen uobičajen je u većini parlamentarnih demokracija i teško se može smatrati manje demokratskim od talijanskog. U kontekstu velike brige za postojanost talijanske demokracije i njezino očuvanje vrlo je zgodan podatak da prema istraživanjima tek svaki deseti Talijan zna o čemu je u reformama riječ, ali ih to nije spriječilo da glasuju (izlaznost od gotovo 70 posto) i brane svoje pravo da nemaju pojma o čemu glasaju. I Talijani su se tako pridružili rastućem europskom trendu korištenja referendumom za iskazivanje načelnog nezadovoljstva neovisno o stvarnoj temi plebiscita, što je svakako sjajna preporuka za demokraciju. S obzirom na to da je Renzi odlučio slijediti Cameronove stope i voditi izrazito personaliziranu kampanju vezivajući svoju političku sudbinu za ishod referenduma, Talijani su odlučili da je od efikasnijeg funkcioniranja tragično robunse i nekompetentne države važnije srušiti premijera koji to želi mijenjati.
