Prije samo četiri godine poduzetnici su odbijali radnike. Sada se adekvatna radna snaga ‘svijećom traži’. Čini se da je dugoročno rješenje u zapošljavanju – robota. Koliko god to nekomu čudno zvuči od pogona i početi odbijati narudžbe iz inozemstva. Treći je frustriran time da iz srednje škole dobiva neupotrebljivu radnu snagu, da pripravnike onda sâm školuje godinu dana prema svom programu, čak ih šalje na učenje u inozemstvo, a onda mu se oni jednostavno zahvale i odu u Njemačku.
S građevinarima mi se više i ne da dulje razgovarati jer je njihove priče o natječajima po Europi koje su mogli dobiti, ali se nisu javili jer nemaju tešara i keramičara, sve teže slušati. A društvo i njegova elita za tu neravnotežu jednostavno nemaju znanja, snage i volje da je riješe. Nekad je izgledalo da je hiperinflacija nerješiv problem. Pa se pokazalo da postoje ekonomski instrumenti kojima se ta pojava može suzbiti. Pa se pojavila nelikvidnost. Pa se i nju ekonomskim instrumentima riješilo. E, ali ovdje je riječ o živim ljudima. Tu čisti ekonomski instrumenti ne pomažu. Demografske trendove nemoguće je zaustaviti. Pogotovo ako je riječ o društvu koje je u velikom dijelu ksenofobno.
Mladi, stručni, sposobni i poduzetni iskorištali su ulazak Hrvatske u EU i otišli u Irsku, Švedsku, Njemačku… Sluđena javnost ne želi uvoz radne snage. Možeš joj koliko god hoćeš ‘crtaš’ da oni koji se vode na zavodima za zapošljavanje ne žele ili ne mogu zadovoljiti zahtjeve tvrtki.
