Košarkaši češće gadaju i pogadaju koševe kad razmišljaju o smrti, brži su i uspješniji, pokazalo je nedavno opsežno znanstveno istraživanje. Iskušana je takozvana teorija upravljanja terorom i pokazalo se da morbidna taktika zastrašivanja sportaša završava uspjehom. Neće valjda nadahnuti poslodavce?!
Legendarni košarkaš Shaquille O’Neal završio je karijeru s katastrofalnim prosjekom ubačenih slobodnih bacanja od 52,7 posto i osim po nadljudskoj snazi i monstruoznim zakućavanjima ostao zapamćen kao jedan od najlošijih izvodača slobodnog bacanja u povijesti. Premda su mu ruke bile prevelike za košarkašku loptu, zbog čega se ona među njegovim dlanovima i prstima doimala poput loptice za stolni tenis, a zato je patila i tehnika izbačaja, oni koji su bili na treninžima diva iz Louisiane kuno se da je nerijetko zabijao i stotinjak slobodnih bacanja zaredom. Njegovi nasljednici još su lošiji. DeAndre Jordan, centar abnormalnih atletskih sposobnosti, toliko je loš u izvođenju slobodnih bacanja da ga igrači namjeru ‘fauliraju’ kako bi došao na liniju slobodnih bacanja, a njegov tim bacio napad u bunar. Perspektivni Andre Drummond srušio je pak sve neslavlje rekorde u preciznosti s linije slobodnih bacanja s manje od 52 posto pogodenih. Dok je za Shaquillea prekasno, aktivni igrači možda imaju izgleda poboljšati svoju igru zahvaljujući posljednjim znanstvenim otkrićima.
Naime, dvije studije čiji će rezultati biti objavljeni u sljedećem izdanju časopisa Journal of Sport svjedoče kako su testirani košarkaši imali veći postotak ubačenih slobodnih bacanja nakon što su suočeni s razmišljanjem o smrti, bilo izravnim pitanjima o vlastitoj smrtnosti bilo malo manje suptilno (istraživači su im pokazivali simbole smrti). Istraživanje su proveli doktorandi psihologije Colin Zestcott i Uri Lifshin sa Sveučilišta u Arizona, a košarkaši koji su sudjelovali u eksperimentu svi su redom bili muškarci, igrači američkih sveučilišta koji još nisu upisali službene nastupe za svoju momčad. Istraživači tvrde kako je poboljšana izvedba rezultat podsvjesnih napora jačanja samopoštovanja, svojevrsni zaštitni tampon protiv straha od smrti. Sve u skladu s teorijom iz psihologije o upravljanju strahovima.
– Spomenuta teorija govori o čovjekovu očajničkom nagonu da pod svaku cijenu stekne samopoštovanje i razlogu zbog kojeg u životu želimo postići uspjeh po kojemu želimo ostati zapamćeni – objasnio je Uri Lifshin i dodao: – Svatko ima svoje područje interesa u koje ulaže vrijeme i novac kako bi postigao simboličnu besmrtnost – navodi Lifshin.
Nadalje, prema teoriji upravljanja terorom, jedini razlog zbog kojega ljudi ne žive u stalnom strahu od svoje neizbježne smrti jest taj psihološki mehanizam. Eksperiment je proveden u dvije faze. U prvoj su, nakon što su odigrali nekoliko mecava jedan na jedan protiv Zestcotta i Lifshina, igrači otišli na dvadesetominutnu pauzu. Od jedne je skupine tijekom odmora zatraženo da razgovara o košarci, dakle igri koju voli. Drugu skupinu igrača zamolili su pak da razgovaraju o smrti: strepe li od dana kada će napustiti planet, vjeruju li u život poslije smrti…