Malo sebe posudila sam ambicioznoj urednici iz ‘Novina’

Kako ste se pripremali za ulogu? Jeste li provodili vrijeme u nekoj redakciji?

• Nisam, a bude li druge sezone, svakako bih voljela prošetati hodnicima, baciti pogled na ured i radni stol urednika i osjetiti atmosferu nastajanja dnevnog lista. Popričati s novinarom ili urednikom bila bi za mene velika privilegija. Za ulogu sam se spremala tako da sam slagala kockicu po kockicu, čitajući između redaka osobine karaktera, postupaka, promašaja koje moj lik nosi. Promatrala sam ljude koji imaju određenu moć, njihovo držanje, govor tijela, kako ih nosi prostor, kojom brzinom prelaze preko krucijalnih trenutaka, kako uspješno i sa stajalištem lažu odnosno prikrivaju sebe, dijelom kako bi se zaštitili, a dijelom kako bi postigli ono što žele. Sve sam to već negdje vidjela, sve sam to već možda i sama prošla, a bilo je pitanje i rizika hoće li moj zamišljaj, kao autora tog lika, biti stvaran odnosno hoću li biti uvjerljiva.

Što mislite o ulozi koju glumite? Je li teško glumiti uloge poput Alenke Jović–Marinković?

• Uloga Alenke Jović–Marinković ima sasvim dovoljno materijala da se da naslutiti njezina ambicioznost, želja za uspjehom, poltronstvo, nespretnost, razočaranost. Uloga mi je zbila draga jer riječ je bila o materijalu koji me je inspirirao riječima: ‘Vozil! I ne zaustavljaj se!’

Slični li vam i po čemu? Volite li takve uloge?

• Slična mi je onoliko koliko sam sebi dopustila biti praktična, brza i ne gubiti prilike iz vida. Sve sam to ja i nju sam prilagodila sebi. Pokušala sam je razumjeti i obraniti. Naravno, ne živim Alenkou, samo sam sebe malo posudila njoj.

Kako vam se sviđa novinarski život? Je li zamršeniji od glumačkog?

• Zadaća glumca je da iluzijom i svjesnom laži glumačke igre kreira istinu na sceni ili pred kamerom. Zadaća novinara je da brani pravo na objektivan komentar. Istina je tu i dostupna je, a koliko će objektivno biti prenesena, ovisi o odgovornosti i profesionalnoj etici. Svako je prepušten sam sebi, svom znanju i snalažljivosti. Teško je generalizirati, profesija sama za sebe ne znači ništa, stvarnom je čine ljudi koji se njom bave. I među glumcima i među novinarima ima onih koji taj posao obavljaju profesionalno i odgovorno, kao i onih koji se time nikako ne mogu pohvaliti.

Što mislite inače o svim tim zakulisnim igricama, nadmetanjima i nametanju utjecaja? Koliko je to u ljudskoj prirodi?

• Ne bih rekla da je to u ljudskoj prirodi. Rekla bih da je to tu zato što su ljudi mahom izgubili kontakt s ljudskom prirodom, pa kao kompenzaciju onoga što im suštinski nedostaje da budu zadovoljni i namirenii mutiraju u mehanizme željne moći i superiornosti. Budući da tim sredstvima nikada ne može doći do mira jer ga nijedna ego moć ne može donijeti, ta gladna zvijer ide dalje i dalje i ne zaustavlja se.

Zašto su uvijek zanimljivije i izazovnije uloge zločestih osoba? Dobri su uvijek pomalo dosadni?

• Ne mislim da su dobri dosadni, samo nas možda manje provokiraju. Sve ‘neprihvatljivo’ što skrivamo sami od sebe, uživamo gledati kod drugih kao vojari, s lakoćom osuđujemo druge, teme su za trač i vrlo često imamo lažan osjećaj da je s nama sve u redu. Nesvjesni toga da već sutra i mi možemo biti etiketi-rani kao ‘zločesti’.

Gdje više volite glumiti: u kazalištu, serijama ili filmovima? U čemu je razlika?

• Volim svoj posao. Volim i sinkronizacije crtica i radiodrame i kazalište koje obuhvaća klasični repertoar, dječje kazalište, pantomimu, klaunove, eksperimentalno kazalište, dramske i komične serije, filmove kratke i duge, komedije i tragedije, ratne, političke, ljubavne, sve volim. I sve je svaki put različito. Osim što su to različiti mediji pa se i proces razlikuje, svaki projekt jedinstvenim čine ljudi s kojima surađujem i predložak na kojem radimo. Filmova se, nažalost, ne snima mnogo i ne stižu svi na red, ali ja sam, srećom, imala prilike za ta, meni predvina i dragocjena iskustva. U kazalištu radim mnogo više, zaposlena sam tamo i u stalnom sam, dugogodišnjem treningu, bez kojeg se teško mogu zamisliti.

Ne pojavljujete se u sapunicama, kojima su se okrenuli mnogi hrvatski glumci.

• Nemam ništa protiv sapunica, samo bih radije, ako mogu birati, izabrala neku drugu formu. Poštujem taj posao i sve kolege koji ga rade i smatram da je iznimno naporan i težak. Na sapunicama se radi prebrzo i površno, u dugim razdobljima, zbog produkcijskih uvjeta i potreba, a ja imam neki drugi ritam i teško bi mi bilo, praktično i organizacijski, biti na taj način.