NAZDRAVITE HRVATSKIM PJENUŠCIMA!

Riječ je o staroj gruzijskoj metodi koju je u našem dijelu Europe predstavio Joško Gravner, Slovenac koji živi s talijanske strane granice na Goriškim brdima. Pojednostavljeno, grožđe se pobere i prije prešanja stavi u ukupanu glinenu posudu pa ‘pusti na mir’ do šest mjeseci. Samo se povremeno promiješa štapom kako bi se razbudili kvasci. Potom se ispreši i počinje višegodišnje odležavanje u bačvama nakon kojega se još poprilično vremena smiruje u bocama. Rezultat je vino izražene boje zbog koje je svrstano u novu ‘kategoriju’ narančastih, a ima senzacionalan miris u kojem je najistaknutija zrelost, te nevjerojatno mladahan okus. Odlika mu je i dugovječnost jer vina koja se dugo stvaraju, jako dugo i traju. U berbi 2010. Tomci nisu bili zadovoljni vinom odnjegovanim u amfori pa su potiho krenuli u eksperiment — šampanjizaciju. Nakon tri godine, rezultat je bio senzacionalan. Sve dobre odlike mirnog vina iz amfore mjehurići su istaknuli. Milijuni sitnih mjehurića dugo luđuju čašom, miris je malo nježniji nego u mirnom vinu, ali okus je nevjerojatna kombinacija zrelosti i svježine. To svakako nije pjenušac koji se pije na ljetoj terasi kao aperitiv ili kojim se puca na Novu godinu. Riječ je o vinu za zahtjevnu hranu čak i od crvenog mesa. Dovoljno je moćno da poprati gulaš od juntine, na primjer. Štoviše, popravilo mu je okus.

U takvim vinima arome nastale nakon fermentacije nadvladavaju one primarne iz grožđa pa je manje važno o kojim je sortama riječ. Važno je, međutim, kakvo je bilo grožđe. Za višemjesečno namakanje bobica u vlastitom soku grožđe mora biti savršeno zdravo, a ne smije biti prskano. Zato je dobro znati kako Tomci to posebno vino rade od 50 posto chardonnaya i 50 posto grožđa iz naslijeđenog vinograda starijeg od 70 godina s desetak bijelih sorti koje su se uobičajeno zajedno sadile na Plešivici prije Drugoga svjetskog rata, a među njima su graševina, zeleni silvanac, žuti plavec, crveni i zeleni veltlinac, neuburger… U tu je priču berbom 2011. krenula i obitelj Šember iz Pavlovčana pokraj Jastrebarskog. Njezin pjenušac još odležava u bocama, a prva su kušanja pokazala da je na pravom putu ka velikom vinu.

Iz amfore bi uskoro mogao stići i prvi šampanjac. Tomci su, naime, odnijeli nekoliko boca u glasovitu šampanjeru Jacques Selosse u Avizeu. Toliko se dopao Anselmeu Selosseu da je u podrum ukopao amforu i stavio na maceraciju grožđe iz berbe 2015. Što će s njime biti, tek ćemo vidjeti.

A Marinka Vladića, upraviteljica i glavnog enologa Poljoprivredne zadruge Vrbinik poznate po Zlatnoj vrbinčkoj žlahtini, neprilika je natjerala da prvi svijetu ponudi pjenušac s dna mora.

— Napravili smo pjenušac Valomet od žlahtine klasičnom šampanjskom metodom, ali nismo imali dovoljno prostora u kojem bi boce mogle odležavati više godina. Palio mi je na pamet da bismo mogli iskoristiti more, na čijem je dnu stalna temperatura, mračno je, tiho i mirno, što vinu odgovara. I 2006. smo spustili prve boca na dubinu od 32 metra, gdje je temperatura stalno 12 stupnjeva. Godinu dana potom izvadili smo ih i dopao nam se rezultat pa od tada svake godine određeni broj boca spuštamo na dno mora — ispričao je Vladić. Određeni broj boca, oko 200, svake godine i vade pa kušaju, kako bi kontrolirali vino. Pokazalo se da je problem metalni krunski čep kojim se u toj fazi proizvodnje boce zatvaraju i u Champagnei. More mu ne čini dobro pa su prve boce u šestoj i sedmoj godini ‘kupanja’ počele propuštati i vino se lagano posolilo. One su izvađene i prečepljene pa vraćene u kaveze, ali u PZ Vrbinik traže drugo rješenje kako bi Morski Valomet mogao nesmetano mirovati sedam i više godina koliko izlazak na tržište čekaju i najbolji šampanjici. U posljednje dvije, tri godine pjenušce su u more spustili i neki talijanski proizvođači, ali još ih nisu predstavili javnosti. Morski Valomet, pak, čini se boljim vinom od običnog. Dio razloga za to svakako je dulje odležavanje, a vjerojatno je i mir morskoga dna pridonio harmoničnosti i zaokruženosti. Mjehuriće, hvala Bogu, nije obuzdao.