Novom SDP-u novi sadržaj nedostaje više negoli novi vođa

Bernardić ima dovoljno i iskustva, snage i potencijala da može postati ‘nosač’ dobre priče. Ali kako do priče? Nije to danas lako. I zato što nema ljudi i zato što su priče već potrošene.

Novo birače SDP ne može pridobiti na revolucionarnoj priči o zaštiti sirotinje i smanjenju društvenih nepravdi (tu je već Živi zid) ni na revitalizaciji Tita (tu je još samo SAB). A na proeuropskom je centru već Plenković.

I HDZ je tražio novog vodu i novi put. No vjerujem da je zabrinutost pretjerana. Ili barem pogrešno krivo adresirana na budućeg šefa stranke, vjerovatno ipak Davora Bernardića. Naime, SDP se nalazi u poziciji sličnoj onoj u kakvoj se nalazi svaka politička stranka nakon odlaska vođe koji je obilježilo jedno dulje razdoblje, da ne kažem epohu. Traži novi put i novog vodu. To se dogodilo i HDZ-u nakon Tuđmana i SDP-u nakon Račana i HDZ-u nakon Sanadera i eto sad SDP-u nakon Milanovića. Ali ne samo njima. Dogodilo se i CDU-u nakon Kohla i SPD-u nakon Schrödera, i francuskim socijalistima nakon Mitteranda i republikancima nakon Chiraca… Vođe iza sebe ostavljaju prazninu u strankama, jer uz jakoga stranačkog lidera u pravilu novi lider ne raste. Da bi ga se pronašlo potrebno je obično protesti i restrukturirati stranku. Ponekad tu prazninu u vodstvu stranke uspijevaju popuniti novim liderima brzo, već u prvom pokušaju, poput Sanadera u HDZ-u nakon Tuđmana ili Milanovića u SDP-u nakon Račana. Nekad pak to tranzicijsko traženje dulje traje, kao u HDZ-u nakon Sanadera. Hoće li SDP-u nakon Milanovića već na prvim unutarstranačkim izborima poći za rukom pronaći vodu za sljedeće razdoblje (što podrazumijeva i izbornu pojavu na parlamentarnim izborima za neko vrijeme) teško je u ovom trenutku prognozirati. Izvjesno je, naime, da Ranko Ostojić nema osobite šanse postati takav voda. Ali, sukladno odnosu snaga, rezultatima prvoga kruga i uobičajenim pretrčavanjima znatno jačem kandidatu, Ostojić ni nema osobitih šansi postati šef SDP-a. A Bernardić? Bernardića apsolutno ne bi trebalo podcjenjivati. Prije svega on je prošao temeljitu Bandićevu školu pragmatične politike. Imao je dovoljno ambicije da se odvoji od Bandića i dovoljno drskosti da oponira nedodirljivom Milanoviću. Jedini mu je problem politički sadržaj.

Potraga za političkim sadržajem. Politički sadržaj novog SDP-a, koji želi pridobiti nove birače, ne može se, kao što je to pokušavao Bernardić u stranačkoj izbornoj kampanji, graditi na revolucionarnoj priči o zaštiti sirotinje i smanjenju društvenih nepravdi (tu je već Živi zid) te na revitalizaciji Tita (tu je još samo SAB). A na proeuropskom centru je već Plenković. Novom SDP-u novi sadržaj nedostaje više negoli novi voda. No opet, nisu jedini. Prema tome ne razlikuju se mnogo od svojih sestrinskih socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka i partija u Europi. Stari su socijalistički i socijaldemokratski političko-ideološki obrasci potrošeni. Pučani i demokratički sadržajno stoji tek nešto bolje. No veliki ideološko-politički prijepori neumitno sele prema ekstremima političkog spektra – i lijevog i desnog. Dodatni je hendikep današnjem, postmilanovićevskom SDP-u što je stara intelektualna ljevica, sastavljena od ljudi koji znaju promišljati i stvarati politiku, poput Vjerana Zuppe, Antuna Vujića, Gvozdena Flege, u Milanovićevoj eri prezrena i potjerana na političku marginu ili čak iza te margine. A glavna adresa za tumačenja ideološko-političkih pitanja postao je prigodni partijski proizvod – Predrag Matić Fred. SDP može ponovno postati ozbiljan izborni takmac samo ako uspije osmišliti neku novu političku priču. Davor Bernardić ima dovoljno iskustva, snage i potencijala da može postati ‘nosač’ dobre priče. Ali kako do priče? Nije to danas lako. I zato što nema ljudi i zato što su priče već potrošene.