Ako ne predložite izvođenje dokaza, izgubit ćete parnicu. Nekada davno sudovi su morali utvrđivati i tzv. materijalnu istinu i ako stranka ne bi predložila dokaz. Da bi se spisi što brže rješavali, to danas nije tako. Sud više neće pomagati jer nije dužan utvrđivati istinu, nego samo ‘sudsku istinu’, koja često nema mnogo veze s onom pravom.
Svima je dobro poznato da onoga tko u parnici izgubi ne terete samo za njegove troškove nego i za troškove suprotne strane. U onim najgorim situacijama dogodi se da ti troškovi znatno premaše vrijednost onoga zbog čega se netko spori, odnosno parniči. Obično se smatra da onaj tko nekoga tuži snosi teret dokaza da ima pravo, a ako u tome ne uspije, onda će parnicu izgubiti. Nekada davno to je doslovno bilo tako: sudovi su bili obvezatni utvrđivati tzv. materijalnu istinu; ako stranka i ne bi predlagala dokaz, sud ga je mogao izvesti po službenoj dužnosti kako bi je utvrdio, ali i da bi spriječio razne manipulacije. Ono što je prije bilo ključno, zbog preopterećenja sudova malo-pomalo prestalo je to biti kako bi se spisi brže rješavali, kako bi ih bilo manje, kako bismo izgubili titulu nacije koja ima najviše spisa po stanovniku itd.
U tom je duhu (vrijeme će, vjerujemo, pokazati da ćemo barem dijelom žaliti za onime što smo imali) još 2003. jednom novelom Zakona o parničnom postupku obveza traženja materijalne istine zamijenjena načelom stranačke dispozicije. Pojednostavljeno, ako je na vama teret dokazivanja i ne predložite izvođenje dokaza, izgubit ćete parnicu iako imate pravo samo zato što niste uspjeli dokazati istinu. Dakle, moguće je da sudovi donesu apsurdne odluke samo zato što netko nije znao ili nije htio dobro voditi parnicu. To je u prvi plan stavilo teret dokaza, što znači da je presudno koliko su stranke upoznate s tim pravilima i vještete u njihovoj primjeni. Sud im nikako neće pomagati jer nije dužan utvrđivati istinu, nego samo tzv. sudsku istinu, koja često nema mnogo veze s onom pravom. Još je gore (odnosno otegnotnije) što je 2013. donesena još jedna novela istoga zakona koja je uvela mnogo ograničenja u predlaganje dokaza. Kad završi tzv. prethodni postupak, sud u pravilu više neće prihvatiti nove dokaze. Kad uzmemo u obzir i pravila o teretu dokaza, on će, ako na temelju izvedenih dokaza ne može sigurno utvrditi neku činjenicu, o njezinu postojanju ili nepostojanju zaključiti primjenjujući pravila o teretu dokaza.
Točno je da više nije moguća situacija iz viceva (u kojima ima i istine) u kojima mladi odvjetnik nastavlja voditi parnicu koju je započeo još njegov djed, a nastavio otac, i to je dobro, ali postoji i loša strana. To je najbolje dokazati primjerom: nedavno se na dva hrvatska suda vodila parnica dvojice braće koja su nastradala u istoj prometnoj nesreći. Zakon omogućava tužbu ondje gdje je sjedište tuženika (osiguravatelja), ali i gdje je šteta nastala te, ako je šteta nastala zbog tjelesne ozljede, ondje gdje tužitelj ima prebivalište odnosno boravište. Jedan brat tužio je pred jednim sudom, drugi pred drugim; jedan je parnicu pravomoćno dobio, a drugi ju je izgubio. Dakle, nije dobio novac i mora platiti sve troškove postupka (a zato što je presuda pravomoćna, ne može ga ponovo pokrenuti). Brat koji je izgubio parnicu nije predlagao izvođenje dokaza misleći da je sve jasno, posebno zato što je druga parnica već bila završena. Pravila o teretu dokazivanja jasna su: tužitelj nema potrebu dokazivati da je tuženik kriv, ali na njemu je teret dokaza da je šteta nastala, kakva je i kolika; ako to ne učini, sud će ga odbiti, bez obzira na to koliko prema nekim ‘uličnim’ kriterijima sve bilo jasno na štetu osiguravatelja. Da je tužitelj vodio računa o teretu dokaza, ne bi propustio postaviti prijedlog da se izvede dokaz npr. medicinskim vještačenjem. Ono, naravno, dosta stoji i treba ga unaprijed platiti, ali ako se uspije u postupku, dio je troškova koji se priznaju.
