Uspio se u zadnji čas izboriti za ulazak u Vladi, za prvu ruku bez portfelja, a naknadno je dobio i novo, veliko ministarstvo koje će voditi.
Ostvare li se medijske najave o podijeli plijena u državnim tvrtkama između HDZ-a i Mosta prema načelu ‘četiri tvrtke nama, jedna vama’, upravljanje državnim imovinom neće spasiti ni deset novih ministarstava.
Kad sve to stavite pod jednu kapu, dobit ćete veliko ministarstvo s oko 500 zaposlenika – kaže Pejnović.
Imovinom u Hrvatskoj, dakle, upravlja nekoliko institucija, a najvažnije su DUUDI, kojemu je sada dodan prefiks ‘središnji’ (SDUUDI), Centar za restruktuiranje i prodaju (CERP) te Državne nekretnine.
(S)DUUDI uime države ima udjele u 43 tvrtke, a CERP oko 464 tvrtki, posljednji su podaci koje je prije nekoliko dana objavio upravo DUUDI u Prijedlogu plana upravljanja državnom imovinom u idućoj godini, koji je upravo u javnoj raspravi.
CERP pak u portfelju ima 212 društava koja su u cijelosti raspoloživa za prodaju, a 109 ih je djelomično raspoloživo. Možda je važnije spomenuti da on u 302 društva ima udio manji od 10 posto. Od tog broja, za udjele u 209 tvrtki predviđena je prodaja. To su udjeli u, primjerice, Aerodromu Brač, DTR-u, Dubravici, Ericssonu Nikoli Tesli, Kreditnoj banci Zagreb, lukama Ploče, Split i Šibenik, mnogim veterinarskim ambulantama. Čim završe postupci kao što su sporovi, žalbe, tužbe i slično, prodavat će se udjeli i u 96 tvrtki kao što su Brodosplit, Brodogradilište ‘Viktor Lenac’, Jamnica… Prodavat će se i dionice HT-a, HUP-a Zagreb, Optime Telekoma, Valamara Riviere i Varteks, koje su u državnom vlasništvu, ali tek nakon analize; prodaja će ovisiti o omjeru između aspoloživog i neraspoloživoga državnog portfelja kojim upravlja CERP.
Prema procjenama konzultantske kuće, ukupna je vrijednost dionica i udjela samo u tvrtkama čija je vlasnica država oko 43 milijarde kuna. Stavimo li tu brojku u kontekst – riječ je o oko 13 posto hrvatskoga BDP-a. Svakako su najvrjednije Hrvatska elektroprivreda, Ina, Janaf, Hrvatske šume, Hrvatska pošta i Hrvatska poštanska banka. Iako se u posljednjih godinu dana po novno počelo intenzivnije razgovarati o prodaji udjela i dionica čija je vlasnica država, nekako se PR-ovski pokušava izbjeći riječ ‘privatizacija’, nikako da se konkretno upusti u taj projekt. Država je u posljednje vrijeme uspjela privatizirati jedino Končar, HTP Korčulu, Sunčani Hvar. Prema podacima sa ZSE-a, od ukupno sedam javnih dražbi koje je organizirao CERP prošle su samo dvije, odnosno dionice su našle kupca. Zanimljiv je svakako i posljednji primjer Sunčanog Hvara. U ponedjeljak je održana javna dražba, tri paketa dionica prodana su za ukupno 8,88 milijuna kuna. Tako je CERP-u ostalo još malo više od 33.000 dionica, a donedavno je država imala 5,8 milijuna komada u vlasništvu. To se sve pokušalo prodati sredinom lipnja, no nitko nije htio državi dati gotovo 163 milijuna kuna (28 kuna po dionici). Tada je novi vlasnik Sunčanog Hvara objavio ponudu za preuzimanje, CERP je ipak prihvatio nižu cijenu (24 kune) i riješio se 5,8 milijuna dionica. Država je za dionice hvarskog hotelijera dobila malo više od 150 milijuna kuna. Končarove dionice prodane su početkom lipnja, država, odnosno CERP, ponudila je tržištu (u sklopu paketa) 20,5 posto udjela u toj tvrtki, točnije 526.926 dionica. Investitori su ponudili 44 posto više od ponuđenoga. Na kraju je država za te dionice dobila 360 milijuna kuna. Zašto smo s ta dva primjera prošetali avenijom prošlosti? Država je u dvije prodaje upriličila 510 milijuna kuna, a tvrtke su oslobodene državnih okova i mogu se upustiti u nove strategije poslovanja i razvoja.
Prijedlog konzultantske kuće ministru Goranu Mariću, koji je na stol dobio u trenutku kad se tinta s njegovim imenom na popisu ministara nove vlade nije ni osušila, a i ministarstvo koje će upravljati državnim imovinom bilo je itekako neizvjesno, kaže da bi se tvrtke svrstale u tri kategorije – A, B i C. Kategorija A značila bi izravnu privatizaciju. U to se ubrajaju tvrtke koje imaju velik privatizacijski potencijal i prema veličini i prema vrijednosti, stabilno posluju te nisu međuovisne s državnim funkcijama kao što su komunalne usluge ili infrastruktura. Nekako bi se u toj kategoriji mogao naći, primjerice, ACI.
Pod kategoriju B svrstale bi se tvrtke koje se mogu privatizirati, no nakon restrukturiranja, s time da je restrukturiranje potrebno, ali i moguće. Tako bi se počela tvrtkina vrijednost, čime bi se dobio velik privatizacijski potencijal. Recimo da bi u tu kategoriju mogla ući Petrokemija.
Najlošija je kategorija C. Za takve tvrtke privatizacija nije poželjna, čak ni restrukturiranje. Državno je vlasništvo poželjno jer se tvrtka bavi ‘javnim interesom’. Analiza, odnosno prijedlog koji je dobio Lider, ne spominje imena tvrtki ni njihovu kategorizaciju, to bi se učinilo nakon temeljite analize poslovanja tih tvrtki.