Tri scenarija

Vlada s pola ministara ‘startupovaca’ na tim položajima odmah će se suočiti s kolopletom gurucih i dramatičnih problema. O brzini i kvaliteti tih prvih rješenja mogao bi ovisiti i cijeli mandat ove garniture, ali i razvoj Hrvatske.

Možda Tihomir Orešković u nasljedstvo novom premijeru Andreju Plenkoviću ostavlja, kako je sam rekao, ‘dobru startnu poziciju’ – ekonomski rast i poboljšanje standarda građana, ali kada je gospodarstvo u pitanju, utega ima napretak. Zbog pada Vlade i prijevremenih izbora gospodarstvu je samo u prvih devet mjeseci ove godine izbijeno čak 10 milijardi kuna zbog neraspisivanja javnih nabava. Javna poduzeća rade pod ručnom kočnicom. A ni reforme se nisu počele provoditi. Država je posljednjih mjeseci hibernirala, što je dobra vijest za deficit, ali nikako nije za gospodarstvo. Novi premijer vremena za uhodavanje neće imati. Staro-ciljna ravnina naslijeđena od Oreškovića, kao i u Formuli 1, iznimno je kratka. Zavoji su odmah iza ugla, a vrijeme za dolijevanje goriva i podešavanje bolida broji se u stotinkama. Pogotovo kad je bolid u rangu fiće. Još vozi, ali mu treba temeljiti makeover. Plenković sve to i tekako dobro zna. Zasjed će za startup težak 120 milijardi kuna, ali morat će se, prije ili kasnije, a bolje što prije, suočiti i s cijelim nizom ne vrućih, već gorućih krumpira. No sve to morat će sačekati, jer je prva na redu sjednica Europskog vijeća u četvrtak u Bruxellesu, gdje ide na svoju premijersku premijeru. Plenkovića nakon toga briselskoga kratkog izleta ipak čeka ozbiljan i poprilično težak posao u Zagrebu. ‘Najniži gospodarski rast, najniža industrijska proizvodnja, izvoz temeljen na prodaji robe inozemnom porijekla, negativan kreditni rejting, najniža stopa zapošlenosti, a najviša nezaposlenosti, najveći dug…’ Svjesni su izazova u HDZ-u, zato su ih sve i pobrojili u svom predizbornom programu!

Iako se nevještom oku može učiniti da je najvažniji resor u državi onaj koji se bavi kulturom, važnijih je tema mnogo više. A prva je svakako proračun, koji će nam napokon pokazati u kojem smjeru nova Vlada želi ići, koliko planira prihoda i rashoda, kome će se uzeti, a kome dati. A sve to bit će pod budnim okom Europske komisije i stranih bonitetnih agencija.

HDZ je u svom predizbornom programu najavio i da će BDP u 2020. godini rasti pet posto, odnosno 2,7 posto u idućoj godini. A želi li to postići, gospodarstvu mora dati umjetno disanje. Na listi prioriteta je i porezna reforma, koja pretpostavlja povećanje neoporezivog dijela dohotka i smanjenje najviše stope poreza na dohodak. Također, išlo bi se i u smanjivanje opće stope PDV-a. Takve su barem najave, ali što će se od toga svega realizirati ovisi i o koalicijskom dogovoru HDZ-a i Mosta. Poznata je jedino intencija ministra financija Zdravka Marića da sve promjene stupe na snagu najkasnije do 1. siječnja iduće godine, što je i logično, a što poslovna zajednica i očekuje jer se na njih i mora pripremiti.

Osim porezne reforme, gospodarstvo s čežnjom čeka dva krucijalna zakona koja su zapela u saborskoj proceduri prošlog saziva. Zakon o javnoj nabavi i Zakon o računovodstvu. Oreškovićeva je vlada oba zakona uputila u Hrvatski sabor, ali zbog izglasavanja nepovjerenja toj vladi, Sabor se raspustio, ostavivši te zakonske prijedloge u svojevrsnom limbu. Sada moraju ponovno proći cijelu proceduru. Resorna ministarstva, u slučaju Zakona o javnoj nabavi Ministarstvo gospodarstva, a u slučaju Zakona o računovodstvu Ministarstvo financija, moraju ih ponovno razmotriti i uputiti ih na Vladu, a Vlada u Hrvatski sabor, koji potom o njima treba glasati. Procedura se mora poštovati. No dok je sudbina dokumenata iz Ministarstva financija jasna zbog kadrovskog i stranačkog kontinuiteta, Ministarstvo gospodarstva dobilo je novu ministricu, HDZ-ovu Martinu Dalić, koja će resor voditi umjesto mostovca Tomislava Panenića. Pa će se tek vidjeti kakva će biti sudbina njegovog propisa koji je zapeo pred Saborom.

Gospodarstvo zbog bezvlašća ostaje bez više od 10 milijardi kuna. Više od godinu dana Hrvatska je u hibernaciji. Počela je uoči prošlih izbora, nastavila se tijekom pregovora o sastavljanju bivše vlade pa tijekom uhodavanja te vlade, koja je vrlo brzo postala tehnička, sve do danas. Više od godinu dana funkcionira samo hladni pogon, što se posebno vidi u sustavu javne nabave. U prvih devet mjeseci ove godine vrijednost javne nabave iznosila je samo 19,8 milijardi kuna, bez tzv. bagatelnih nabava. Usporedbe radi, u cijeloj prošloj, također izbornoj godini javna je nabava ukupno iznosila 40,5 milijardi kuna, od čega su natječaji vrijedili 31,1 milijardu kuna, a bagatelna nabava dostigla je 9,4 milijarde kuna. A i to je manje od ‘normalne’ 2014., kad je ukupna vrijednost svih ugovora premašila 42,1 milijardu kuna, 32,8 milijardi kuna natječaja i 9,2 milijarde kuna bagatelnih nabava. Zbog neraspisivanja natječaja hrvatsko gospodarstvo samo u ovoj godini gubi više od 10 milijardi kuna.

Nije to ni jedini problem. Postojeći Zakon o javnoj nabavi, koji se temelji na najjeftinijoj ponudi, nije u skladu s europskim smjernicama, a ni gospodarstvu ne donosi ništa dobro. Bivši ministar gospodarstva Tomislav Panenić u ožujku je predstavio novi, izmijenjeni Zakon o javnoj nabavi, koji će umjesto najniže cijene favorizirati ekonomski najpovoljniju ponudu. Prijedlog je u lipnju čak i prošao Vladu, no zapeo je u Hrvatskom saboru, kad je pala Vlada, i sada mora ponovno u proceduru. Zakon o javnoj nabavi spreman je, pripremljeni su svi podzakonski propisi, pogotovo oni koji se odnose na bagatelnu nabavu, koja bi u budućnosti trebala biti transparentnija. U svome primopredajnom izvješću sve ću to i naglasiti svojoj nasljednici i nadam se kako će taj zakon, za koji smo dobili pozitivne ocjene i iz Europske komisije, uskoro biti prihvaćen – rekao je za Lider Panenić, koji se svojedobno nadao da će se taj zakon primjenjivati od lipnja.

Prijedlog izmjena Zakona o računovodstvu Vlada je uputila Saboru po hitnom postupku još u lipnju, s prve sjednice nakon što joj je Sabor izglasao nepovjerenje. Predložene su izmjene plod komentara zainteresiranih stranaka u javnoj raspravi koji će, poručio je s te sjednice tada tehnički financeministar Marić, utjecati na više od stotinu tisuća hrvatskih poduzetnika. Ključna je izmjena uklanjanje obveze uvođenja jedinstvenoga okvirnoga kontnog plana. On pomaže statističkim i poreznim svrham, ali znači dodatni financijski i administrativni trošak poduzetnicima. Kako bi se osiguralo dovoljno vremena za prilagodbu informatičkih sustava poduzetnika, obveza je primjene odgođena do 1. siječnja 2017. godine. Osim kontnoga plana, trn je u oku poduzetnika bila i odredba da tvrtke moraju imenovati likvidatora ulaznih računa koji će na njih stavljati žig, skenirati, arhivirati digitalno i papirnato. I to unatoč tomu što je od 1. srpnja na snazi Uredba EU kojom će vrijediti elektronički žig na ulaznim računima. U udruzi Hrvatski nezavisni izvoznici softvera (CISEx) brzo su izračunali koliko bi ih stajala ta odredba. Procijenili su da se u prosječnoj ICT tvrtki, s 30 zaposlenika i 100-tinjak ulaznih računa na mjesec, na taj posao potroši 500 minuta, odnosno osam sati, a sve informatičke tvrtke troše ukupno 70 milijuna kuna na godinu. Prijedlog izmjene Zakona i to je uvažio. U slučajevima kontrole vjerodostojnosti knjigovodstvenih isprava koje su sastavljene kao elektronički zapis, propisuje se mogućnost da se kontrola vjerodostojnosti i njihova verifikacija obavlja na način koji poduzetnik odredi internim pravilima ili procedurama ugrađenim u informacijski sustav poduzetnika. No sve to je na čekanju, a vrijeme istječe.

Iz Marićevog je ministarstva zapeo još jedan zakon i to onaj o koncesijama. Koncesijama se omogućava ulazak privatnih investicija u sektor javnih usluga, a koje su u ranije doba bile u isključivoj nadležnosti države (centralne ili lokalne) u svrhu njegova ekonomskog iskorištavanja. Hrvatska je lani od naknada od različitih koncesija uprihodila 1,54 milijarde kuna, 300 milijuna kuna više nego godinu ranije. Novi zakon, koji će ponovno u proceduru, osigurat će učinkovit i transparentan pristup tržištu svim gospodarskim subjektima koji koncesije traže, pri čemu će prednost imati javna ulaganja u infrastrukturne i strateške projekte, ali predviđa i veću kontrolu. A da je više kontrole i zdravog razuma, Hrvatska ne bi najviše novca gubila na simboličnim naknadama za koncesije zbog Ine. A s tom tvrtkom imamo i druga otvorena pitanja, od čega je najgorije – arbitraža Ine i Mola. Uoči afere ‘konzultantica’, Božo Petrov je u intervjuu za tjednik Lider poručio da hrvatska strana ‘ima razloga za optimizam’ vezano uz epilog arbitraže koju je Hrvatska pokrenula protiv Mola pred UNICTRAL-om u Ženevi koja uključuje arbitražna prava i nadoknadu štete prouzročene načinom na koji je vođena Ina odnosno nepoštovanjem dijela partnerskog ugovora koji je sklopljen između RH i Mola, a koji se tiču načina upravljanja Inom. Ishod arbitraže očekuje se do kraja ove godine, tako se barem pričalo, a ta trakavica utjecat će i na ishod arbitraže pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) u New Yorku koji je Mol pokrenuo protiv Hrvatske. U svemu tome, ne treba izostaviti poruke Zsolt Hernádija da Molova Strategija 2030. može, a i ne mora uključivati Inu, što se može prevesti kao realnu mogućnost promišljanja o prodaji udjela u toj kompaniji. U svakom slučaju bit će posla i za premijera i za ministra Slavena Dobrovića, kojem je u ruke pao resor energetike uza zaštitu okoliša.

Arbitraža s Inom nije jedina koja nam visi nad glavom. Talijanski Unicredit, vlasnik Zagrebačke banke, prvi je podigao tužbu protiv Hrvatske pred ICSID-om u Washingtonu zbog troška konverzije kredita u švicarskim francima. Očekuje se da će to navodno učiniti i ostale inozemne banke-majke koje su vlasnice hrvatskih banaka. Hoće li naša zemlja morati platiti više od milijardu eura zbog pomoći dužnicima u švicarskim francima? Može li Hrvatska dobiti taj spor i je li uopće moguća nagodba? Kako u takvim okolnostima očekivati povoljne kredite od poslovnih banaka za državu? Epilog te priče još nije na vidiku.

Koliko god im to bilo mrsko, članovi Vlade pod hitno moraju stići za stol i sa sindikatima i to ne samo u vezi s osnovicom plaća zbog rasta BDP-a većeg od dva posto, već i zbog nedostatka radne snage, povećanja plaća i rizika od povećanja minimalca za neke djelatnosti, radnog zakonodavstva…

Da privatizacija ide dalje bilo je jasno još u svibnju kada je Vlada na telefonskoj sjednici s popisa trgovačkih društava od strateškog i posebnog interesa skinula osam tvrtki (Podravka, ACI, Končar – elektroindustrija, Petrokemija, Croatia Airlines, Luka Rijeka, Croatia banka, Croatia osiguranje). U Nacionalnom programu reformi za 2016., kao jedna od reformskih mjera navedena je i reevaluacija strateške imovine i smanjenje državnog portfelja trgovačkih društava. Cilj je te mjere prodaja nestrateških trgovačkih društava, s krajnjim ciljem smanjenja proračunskog deficita a i javnog duga te povrata investicijskog rejtinga države.

Sasvim dovoljno posla i opasnih zavoda za Vladu s polovicom članova koji su ‘startupovci’ u ministarskim foteljama, a odmah trebaju dati pun gas državnom bolidu. Koji je možda malo friziran, ali još uvijek – fićo.