Tradicionalna drvna industrija i industrija namještaja muku muče s pilanarima, ali druge dvije ključne grane još su nepomirljivije. Proizvodnja duhana opada, no pesticidi koje rabe duhanci smetaju unosnijem uzgoju kamilice i proizvodnji čajeva.
Na pitanje koja županija ima najviše obradive površine po stanovniku, većina hrvatskih građana vjerojatno bi odgovorila da je riječ o Osječko-baranjskoj ili Vukovarsko-srijemskoj županiji. Ali promašila bi. Najviše obradive površine po stanovniku malo je zapadnije, u Virovitičko-podravskoj županiji. Poznata i kao ‘mala Virdžinija’, dom je Hrvatskih duhana – najvećega hrvatskog proizvođača duhanskih sorata flue-cured i burley. Svejedno, ne odudara previše od drugih slavonskih županija. Uz ceste se većinom protežu ušorene kuće, a ondje gdje se vide njive, duhan se rijetko može primijetiti. I dalje se, kao i drugdje u Hrvatskoj, najviše siju žitarice. Prema podacima dostupnim na županijskim stranicama, čak je 60 posto obradivih površina zasijano tom kulturom, a lokalni kooperanti rado bi napustili TDR-ove Hrvatske duhane i žele od države preuzeti Agroduhan.
Međutim, prvenstvo duhanskoj industriji uzimaju neke druge gospodarske grane, među ostalim poljoprivredne, koje na oranicama zauzimaju sve više mjesta duhanu. Jedna od njih, proizvodnja ljekovitog bilja i čajeva, izravna je konkurentica proizvodnji duhana, a druga je drvena industrija, prema kojoj je virovitički kraj također prepoznatljiv i čiji je predvodnik Tvin najveći poslodavac u Županiji.
Gubitak snage duhanske industrije u Županiji najbolje pokazuju podaci iz županijskog izvješća o gospodarstvu. U 2013. bili su traženi poticaji za gotovo 3000 parcela i 3821 hektar zasađen duhanom, a već 2014. zahtjevi za poticaje pali su na manje od tisuću hektara na 880 parcela. Hrvatski duhani i dalje su tvrtka s najvećim prihodima u Županiji (138,5 milijuna kuna 2015.), ali ta kategorija poslovanja nije im stabilna, kao ni dobit. Duhan ima nisku otkupnu cijenu i velike troškove proizvodnje, a sve strože zahtjeve u njegovoj proizvodnji idućih će nekoliko godina donijeti i regulativa EU, zato nije neobično što se gospodarstvo u toj županiji okreće drugim granama. Nadu da će uspjeh u novim ekonomskim granama potrajati pruža podatak da ga uglavnom nose obiteljske tvrtke kojima monetizacija vlasničkih udjela nije glavni cilj poslovanja.
Svakom putniku namjerniku u Virovitici odmah će upasti u oči 103 godine stara tvrtka Tvin. Nema mnogo gradova koji gotovo tik uz središte imaju tvrticu. Pogon je zaklonjen na Tvinovu prostranom ograđenom imanju na kojem i danas postoje objekti sagrađeni 1913., kad je otvorena pilana.
Rezultat prvih osam ovogodišnjih mjeseci jest pozitivan, vjerujem da će tako ostati do kraja godine. Prošlu godinu završili smo s gubitkom, ali ne zbog lošeg poslovanja, nego zato što smo u novu tvornicu uložili tri milijuna eura – rekao nam je Ivan Slamić, direktor Tvinova koji posljednjih dvadeset godina vodi virovitičkog proizvođača namještaja.
Tvin danas živi od izvozne ponude masivnog namještaja i namještaja za stanovanje. Premda njegovi prihodi padaju, u tvrtki se nadaju da će novim pogonom uspjeti povećati proizvodnju. Važan mu je kupac i Ikea, koja mu donosi i do 20 posto izvoznih prihoda. U budućnosti Tvin i Drvne industrije Slamić vidi teškoće zbog toga što su mali planari prevagnuli u komorskoj udruzi drvne industrije i izborili se za zastupanje subvencijskoga sustava pojačane sječe drva te prodaje sirovina i poluproizvoda. Rješenje mu se nameće samo: subvencija finalnih domaćih proizvoda od drva.
Konkurentni možemo ostati jedino uz pomoć državnih ustanova. Pitam vas hoćemo li ići prema finalnoj proizvodnji koja nosi mnogo dodatnih vrijednosti ili ćemo se orijentirati na sirovine. Nije u redu da država toliko potiče sječu šuma i proizvodnju toplinske energije i struje. Treba najprije iskorištiti sunce i vjetar, a šuma neka raste – rekao je Slamić.
Tradicija drvne industrije u Virovitiči posljednjih je godina na scenu dovela i neke nove igrače. Tvrtka Contorte obitelji Vampovac isprva se bavila zastupanjem i distribucijom hrvatskih proizvođača u Njemačkoj, a onda je pokrenula proizvodnju masivnog namještaja te postala Tvinova konkurentica. Štoviše, lani ga je nadmašila sa 116 milijuna kuna godišnjih prihoda.
Jednostavno smo imali potrebu osigurati proizvodnju da se ne moramo oslanjati na dobavljače. Rokovi su fleksibilniji i zarada je veća, ali posao je kompliciraniji i nedostaje nam kadrova. Prave majstore teško je naći, zato dajemo stipendije srednjoškolcima koji se školuju za drvne dizajnere i tehničare – rekao nam je direktor Contortea Ivan Vampovac.
Vampovac je posebno ponosan na novi pogon vrijedan šest milijuna eura koji će biti otvoren ove godine i u kojem namjerava zaposliti 150 ljudi. I tvrtka Ciprijanović, koja je 2015. umalo premašila 100 milijuna kuna prihoda, proizvodi namještaj za izvoz te masivne drvene ploče i brikete.
Ipak, nije sve tako svijetlo u Virovitičko-podravskoj županiji. Recesija je bila posebno bolna za manje poduzetnike koji se tek ove godine približavaju rezultatima s početka desetljeća. Jedan su od njih Technopartneri Tomislava Matasić koji su zbog globalne krize izgubili i neke važne kupce.
U Enavigu proizvodimo drvne jedrenjake, no marketing za tu proizvodnju vrlo je skup, a mi smo mala tvrtka pa nam je to teško izdržati. Trenutačno održavamo proizvodnju, ali se suočavamo s izazovima.
PP Orahovica prije nije izvozila ništa izvan hrvatskih granica, a danas izvozi velike količine, primjerice u Kinu, Japan, Meksiko i Nizozemsku. Na stranom tržištu postižemo znatno bolju cijenu nego u Hrvatskoj, kaže Josip Tokić, voditelj Voćarstva i vinogradarstva u PP-u Orahovica.
Silvanac zeleni vrlo je zahtjevna sorta, osjetljiv u proizvodnji i s posebnim zahtjevima za odležavanje u podrumu, ali u našem vinogorju idealni su prirodni čimbenici za njegov uzgoj. Od prvih nasada 1987. proizvodi se kao vrhunsko vino, a danas ga proizvodimo u četiri tipa, ovisno o godini i do 100 tisuća litara. Tri su tipa vrhunska vina, od kojih su dva predikatnih kategorija, a manja je količina kvalitetno vino.
Upravo smo dobili narudžbu japanskog restorana za predikatni silvanac. U veljači smo vina predstavili na tokijskome Supermarket Tradeshowu, a naši partneri iz Japana u rujnu su posjetili našu vinariju. Gostoprimstvo i delicije iz vlastite proizvodnje dodatno su učvrstili našu radnju, zato smo dobili i nove narudžbe. Sve je to dio projekta koji smo s nekoliko hrvatskih vinarija koje izvoze u Japan sufinancirali novcem EU iz Vinske omotnice. Izvozimo i u Meksiko. Posebno je zanimljivo što su u strukturi naše prodaje u toj zemlji 90 posto vrhunska vina. Onamo izvozimo graševinu, silvanac i frankovku, a u Nizozemskoj s kupcem zajedno razvijamo strategiju razvoja tog tržišta. Naša je graševina u nekoliko vrlo cijenjenih ondašnjih restorana.
Kao srednje velika vinarija odlučili smo se najprije za kvalitetu. Danas su u strukturi naše prodaje vina samo pet posto velika pakiranja, sve je drugo u staklenoj ambalaži, a od toga je 70 posto u butelji. Trenutačno od izvoza ostvarujemo 10-ak posto prihoda, cilj nam je da 30 posto prodaje bude izvoz. U izvozu isključivo prodajemo buteljirana vina i naš je najbolji izvozni proizvod frankovka. Iako ta svjetski poznata sorta nije tako popularna u Hrvatskoj, i u izvozu i na domaćem tržištu raste nam udio prodaje vrhunske frankovke jer je cijenjen vrlo prihvatljiva.
U posljednjih godinu dana uložili smo u posve novu liniju za punjenje vina, vrijednu više od milijun kuna. Zasadili smo i 30 hektara vinograda i u tri godine obnovit ćemo ukupno 90 hektara. Godine 2011., odmah nakon ulaska MSAN grupe u PP Orahovica, vinarija je u cijelosti rekonstruirana. Bila je zastarjela i nije omogućivala konstantu u kvaliteti i kapacitetu proizvodnje. Uložili smo i u novi pogon za prijam i preradu grožđa, poslije i za fermentaciju i skladištenje. Kapacitet podruma danas je 1,8 milijuna litara vina, što je odgovarajući obujam za naše potrebe. Godišnja je proizvodnja između 800 tisuća i milijun litara.
U vinariji smo se dobro ekipirali stručnim i kvalitetnim ljudima koji su nam uz novu opremu pomogli da polučimo znatno bolje rezultate. Jedan od boljih primjera upravo je silvanac zeleni, koji je prije bio jedino vrhunsko vino koje je proizvodila PP Orahovica. Danas proizvodimo šest vrhunskih vina: silvanac zeleni, frankovku, graševinu, chardonnay, sauvignon i pinot sivi. U najboljim vinogradarskim godinama proizvodimo još i predikatna vina: kasne, izborne i leđene berbe graševine i silvanca. Jačanjem znanja i tehnologije uspjeli smo doći od jednoga vrhunskog vina do tri predikatna i šest vrhunskih.
Mnogo je mučnija aktualna akvizicijska priča. Naime, Silosi VTC otišli su u stečaj, radnici su štrajkali i po društvenim mrežama slali vapaje za pomoć. Naposljetku je, na dvanaestom natječaju, tvrtkine nekretnine kupila virovitička Zea Marijana Vašarević. Prva cijena prodaje Silosa VTC-a nakon pokrenutoga stečaja bila je 77,1 milijun kuna, a Zea je na kraju platila 7,8 milijuna kuna. No zato su u tijeku velike Vašarevićeve investicije u Silose.
Često se ovu županiju naziva ‘najslađom županijom’. Razumljivo, jer se godinama najviše meda u Hrvatskoj proizvede upravo ondje. Danas tu tradiciju predvodi obitelj Vrbos koja se tim poslom bavi već trideset godina. U vlasništvu ima dvije tvrtke, Apis i Medenu. Med ne plasira na police trgovaca lanaca jer nije prihvatila njihov način poslovanja, nego na sajmovima.
Pojam ‘najslađa županija’ nije nastao samo zbog meda nego i zbog šećerane Viro Marinka Zadra, koja je premjestila sjedište u Zagreb. Istina, zbog odlaska Uprave u Zagreb malo je tko ostao bez posla jer je proizvodnja ostala u Virovitici. Tvrtka je objasnila da su razlozi premeštača čisto poslovni. U Zagrebu su, naime, gotovo svi njezini kupci. Virovitička gradska vlast tvrdi da će Viro i u budućnosti ostati u javnom životu Virovite te da gradski proračun neće osobito patiti jer Viro proizvodni pogon ostaje gdje je bio.
Preseljenje sjedišta tvornice šećera u Zagreb prvo je zvono za alarm u Virovitičko-podravskoj županiji. Županijska i gradska vlast doista se trude novcem iz fondova Europske unije stvoriti bolje uvjete i prilike za poduzetništvo, nude zemljište u poslovnim zoni za jednu kunu i komunalne olakšice, Poduzetnički inkubator te Panonski drvni centar kompetencija, čak su počele kupovati dvorce i kurije po Županiji. Međutim, sav napor u privlačenju novca iz fondova EU mogao bi postati bezvrijedan ako se trend preseljenja nastavi, posebno ako za sjedištima krene i proizvodnja.
Premda se otvaraju novi pogoni, preseljenje sjedišta tvrtki nije dobar znak. Nešto se mora promijeniti jer oslanjanje na povezanost obiteljskih tvrtki i društvene zajednice nije dovoljno jamstvo da se Županija može oduprijeti gospodarskoj gravitaciji metropole.
