FONDOVI EU Još jednom presudom uskraćeno pravo na žalbu na raspodjelu poticaja

Iako je Hrvatska već tri godine članica EU, nije promijenjen Zakon o državnoj potpori, poljoprivredi i ruralnom razvoju, pa se nezadovoljni raspodjelom poticaja i dalje ne mogu žaliti Upravnom sudu. Mogu se obratiti samo Agenciji za plaćanja koja sudjeluje u raspodjeli.

Već smo pisali o nevjerojatnoj odredbi u natječaju za povlačenje sredstava iz europskih fondova za ruralni razvoj koja negira mogućnost sudske zaštite. Ta je odredba ne samo nepoštena nego i suprotna Ustavu te međunarodnim ugovorima i uopće europskoj pravnoj stečevini. Međutim, umjesto da se cijela ne samo stručna nego i politička javnost digne na noge te omogući potrebne promjene, jedan od upravnih sudova donio je odluku kojom se tužba odbacuje kao neosnovana, bez ikakvog upuštanja u meritum stvari. Praktično se postupilo kao da je riječ o potpuno minornoj stvari, poput prikupljanja naplate vode u zgradi i sl. Za istraživanje problema konkretni je tužitelj objektivno nebitan, makar je to njemu vjerojatno najvažniji problem na svijetu (i na takvo mišljenje, naravno, ima potpuno pravo). Nas je, međutim, sve to navelo da dodatno istražimo problem i pokušamo ponuditi rješenja.

Upravni sud se u navedenoj odluci pozvao na članak 51. stavak 1. Zakona o državnoj potpori, poljoprivredi i ruralnom razvoju („Narodne novine“, broj 83/09) gdje stoji da prvostupanska odluka nisu upravni akt, pa ako je tako, onda stranka nema pravo na upravnu tužbu i samim tim sudsku zaštitu. Prvo što bode oči i na neki način vrijeda stranku jest to da je sud previdio da je u međuvremenu (i to ne nedavno, nego još 2010.) donesen novi zakon istog naziva, ali u tom novom zakonu ne radi se o tom, nego potpuno (po oznaci broja, ali bez razlike u sadržaju) drugom članku (čl. 19.). Prema tome, sud je imao ispred sebe nevaljan zakonski tekst, pa je žalitelju uskraćeno pravo na suđenje pred ne samo nepristanim nego i stručnim sudom. Ako tako griješi sudac koji nam kroji pravdu i kojega smatramo vrhunskim stručnim autoritetom, loše nam se piše. Istina, presuda ni s pravilno citiranim zakonom vjerojatno ne bi bila drukčija jer sada valjani zakon (iz 2010.) u spornom dijelu glasi: Članak 19. (1) Agencija za plaćanja za svakog korisnika donosi Odluku o ostvarivanju prava na izravna plaćanja. (2) Odluka iz stavka 1. ovoga članka nije upravni akt. (3) Na Odluku iz stavka 1. ovoga članka korisnik ima pravo podnijeti prigovor povjerenstvu za prigovore u Agenciji za plaćanja u roku od 15 dana od zaprimanja Odluke.

U formalnom smislu bilo bi moguće prigovarati da je propisano da prvostupanska odluka nije upravni akt, a da to isto nije propisano za drugostupansku odluku, ali to bi, smatramo, bio prevelik formalizam i ne bi se nikako uklopilo u pravila tumačenja pravnih normi. Dakle, treba prihvatiti da je zakonodavac 2010. donio takvu pravnu normu, ali tada još nismo bili članica EU, a ni okolnosti nisu bile takve kao danas.

Danas se doista treba upitati je li sud ne samo mogao (jer je jasno da je mogao) nego i morao zaustati s postupkom i zatražiti od Ustavnog suda utvrđivanje ustavnosti čl. 19. st. 2. Zakona o državnoj potpori, poljoprivredi i ruralnom razvoju zato što očito sprječava pristup sudu; ne postoji nikakav legitimni cilj koji bi to opravdavao, a još manje odnos razmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena (nema pristupa sudu) i cilja koji se namjeravao postići (jedini dopušteni namjereni cilj može biti zakonita odluka). Naime, prema praksi ne samo Ustavnog suda nego i Europskog suda za ljudska prava, samo postojanje tih okolnosti može opravdati ograničenje ustavnog prava na pristup sudu (makar naš Ustav to relativiziranje ne poznaje, barem ne formalno).

Prema našem mišljenju, upravo je tako Upravni sud u prvom stupnju morao postupiti ako primjenjuje lege artis, jer sudovi imaju mnogo veću ulogu nego što se to čini na prvi pogled. Donesene odluke (koje obvezuju upravna tijela ako je riječ o upravnim sudovima) u pravilu su dalekosežne i trebale bi rasteretiti sudove od bezbrojnih nepotrebnih tužbi i žalbi. Umjesto toga sud je pokazao priličnu nebrigu i površnost, a ne ono što se od njega s punim pravom očekuje. Preostaje samo nadati se da će Visoki upravni sud Republike Hrvatske (ako se podnese žalba) postupiti drukčije i jednom odlukom (i to formalnom, jer taj sud nema ovlast ukidanja zakona ma kako oni loši i protuustavni bili) dijelom pokazati što je struka, a što odgovornost te sagledavanje ‘cjelokupne slike’ daleko šire od samoga konkretnog predmeta.

Na kraju treba ohrabriti sve, a osobito poduzetnike, da ne odustaju, da iskoriste svoja prava jer je pravda spora, ali dostižna. Prošlo je ono vrijeme kada su mogućnosti pravne zaštite završavale na državnim granicama i kada je domaći zakonodavac mogao krojiti pravni sustav bez ičijeg nadzora. Danas je nadzor ukupni pravni okvir europske pravne stečevine, naš pravni okvir, naše pravne norme i europske su pravne norme.