CRYAN Merkel mu ne želi pomoći u izvlačenju Deutsche Banka iz blata

Deutsche Bank prati glas jedne od najprijavljivijih banaka s prstima u svakome zabranjenom pekmezu. Dosad je već platio oko 12 milijardi eura raznih kazni, a sad američko Ministarstvo pravosuđa od njega traži 14 milijardi dolara zbog sumnjivih financijskih igara koje su 2008. srušile zapadnu ekonomiju. U DB-u se nadaju pregovorima i smanjenju iznosa, ali to nije jedino s čime mora raščistiti novi šef i veliki remont odrađen potkraj prošle godine u višim i nižim ešalonima nije bitno promijenio stanje u nekoć jednoj od najvećih banaka u Europi, kojoj mediji polako pripremaju osmrtnicu.

Problemi u Deutsche Banku postoje već neko vrijeme, ali veliki rezovi provedeni relativno nedavno nisu dali rezultate, kao što je obično i slučaj s njemačkim rezanjem. Promijenio je Upravu, otpustio desetke tisuća ljudi, zatvorio niz ureda po svijetu, uškorio odjel investicijskog bankarstva, ali ništa od toga nije pomoglo ‘europskom bolesniku’ kojeg su mutne poslovne prakse dovele na rub opstanka. Dionica najveće njemačke banke početkom tjedna zagnabala je po dnu, dosegavši najnižu razinu od 1992. u ponedjeljak ujutro kada je vrijedila otprilike kao krigla piva na Oktoberfestu, tek desetak eura, što je pad od 4,8 posto.

Njemačko potonuće odrazilo se i na kotiranje dionica drugih europskih banaka, koje su tog rujanskog jutra sve bile u osjetnom minusu. Konkretan uzrok posljednjeg pada bio je tekst u njemačkom Focusu u kojem se tvrdi da je sve moćna kancelarka Angela Merkel odbacila mogućnost državne intervencije u posrnuom financijskom divu. Jednak manjak suosjećanja kancelarka je, navodno, pokazala za sukob banke s američkim vlastima, koji neki smatraju i političkim pitanjem, premda je službeni Berlin izrazio uvjerenje ‘da će pošten rezultat biti postignut temeljen na jednakom tretmanu’.

Ranije ovog mjeseca, američko Ministarstvo pravosuđa odlučilo je tražiti 14 milijardi dolara od banke na ime sumnjivih prodaja vrijednosnih papira poduprtih hipotekama (cijela ona neugodna aferica koja je srušila zapadnu ekonomiju 2008.), što je bio novi udarac i onako uzdrmanoj banci. Iako se visoka kazna očekivala, spomenuti iznos ipak je bio iznenađujuće izdašan, a neki su ga objasnili prepučavanjem Europske unije i Amerike. Europska je komisija, naime, pljusnula kaznu od, interesantno, gotovo identičnih 14 milijardi dolara Appleu zbog izbjegavanja plaćanja poreza, da bi samo malo kasnije stigla kazna u sličnom iznosu europskoj kompaniji u Americi. Razlika je što se o kazni njemačke banke još da raspravljati, a u Appleovom slučaju moguća je samo žalba na kaznu.

Zahtjev od 14 milijardi dolara, ide tradicija, predstavlja tek prvu ponudu u procesu pregovaranja o konačnom iznosu, a banka je, dakako, odbila prihvatiti ponuđenu nagodbu s obzirom na to da je u svrhu svih nagodbi izdvojila 5,5 milijardi eura (6,2 milijarde dolara). Sve to imalo je izravan učinak na vrijednost dionice, ali i šire povjerenje u dugoročnu održivost poslovanja kompanije čija je tržišna vrijednost tek nešto viša od zatraženog iznosa kazne (oko 18 milijardi dolara). Tu je i Međunarodni monetarni fond, koji je u lipnju Deutsche Bank okarakterizirao kao najriskantniju banku globalne važnosti.

Za svaki slučaj, tu su još problemi s nekim drugim istragama poput sumnjive trgovine plemenitim metalima i novčanih transfera iz Rusije teških milijarde dolara. Kap koja je prelila čašu i dovela do smjene Anshua Jaina i Jürgena Fitschen (banka je imala dvojicu na čelu) i dovođenja aktualnog šefa Johna Cryana bila je kazna od 2,5 milijardi dolara za umiješanost u sada već legendarni skandal s namještanjem libora, međubankarske stope pozajmljivanja. Od 2012. nestašna je banka iz zemlje poznate po poštenju, marljivosti i poštovanju pravila platila 12 milijardi eura raznoraznih kazni (prema Bloombergu devet milijardi dolara od 2008.). Drugim riječima, nema blata u kojem se Deutsche Bank nije igrao tijekom proteklih godina, odnosno desetljeća, ali za razliku od nekih drugih pokazao se daleko nespretnijim u izvlačenju.

Većina tih problema proizašla je iz jakoga investicijskog odjela banke, koji je novi šef odlučio ispuhati i vratiti se onom dosadnjem, klasičnom bankarstvu, očito jako podcijenjenom. Jednako su neobećavajući širi uvjeti poslovanja, poput regulatornog pritiska na količinu potrebnog kapitala za poslovanje financijskih institucija, negativnih prinosa na niz obveznica, općenito rekordno niskih kamata i jeftinog novca, usporavanja gospodarskog rasta, još uvijek velike opreznosti kućanstava i kompanija kod uzimanja kredita itd.

Banka se nalazi usred petoljetnog plana restrukturiranja pod palicom novog šefa i prošlu je godinu zaključila s gubitkom od gotovo sedam milijardi eura, a kako stvari stoje ni u ovoj se nema čemu nadati. Njegova strategija definitivno je dugoročna, s polaganim raspletanjem klupka užasa koje mu je ostavljeno, ali postavlja se pitanje koliko banka uopće više ima vremena. Jedan od prvih poteza, dosta predvidljiv, bio mu je podizanje šefice za regulatornu usklađenost.

Teško je vjerovati da bi banka u tom slučaju mogla dokazati svoju nevinost i koliki bi iznos bio dosuđen u slučaju krivične posebice imajući u vidu poznatu neumjerenost američkih sudova u razrešivanju odsute. S druge strane, čini se da banka teško može podnijeti toliki iznos kazne (vrijedi trenutačno tek nešto više, ali zato ima bilancu tešku 1,6 bilijuna eura, jednu od najvećih u financijskom sektoru). Prema članku u New York Timesu, loša tržišna pozicija u ovom bi slučaju čak mogla ići u korist pregovaračkoj poziciji banke.

Traženi iznos koji je blizu njezine ukupne tržišne vrijednosti banka teško može platiti bez povećanja kapitala, pa bi Amerikanci mogli biti otvoreni za dogovor o znatno nižem iznosu. Onda opet, uzimajući u obzir šire nepovoljne okolnosti, moglo bi krenuti inačenje. Em je tu razmjenjivanje pljuski s EU, em Deutsche prati glas jedne od najprljavijih banaka s prstima u svakom zabranjenom pekmezu, em je ionako rizik za cijeli sustav, em Amerikance i nije pretjerano briga za sudbinu europske kompanije. Mala je vjerojatnost, tako tvrde, igre s njihove strane, poznato je da s one strane bare postoji velika osjetljivost za muke kompanija, ali nesigurnost nanosi konkretnu štetu i znatno otežava eventualni oporavak banke.

Bančino odbijanje predloženog iznosa stoga, pomalo ironično, nije znak bahatosti, nego gole nužde. ‘Deutsche Bank nema nikakvu namjeru nagoditi se ni blizu navedenog iznosa’, stajalo je u kategoričnom priopćenju. Pregovori su tek počeli. Banka očekuje da će dovesti do ishoda usporedivog s pregovorima drugih banaka koje su se nagodile za osjetno niže iznose. Konkretno, u banci se nadaju rezultatu kakav je imao Goldman Sachs, vjerojatno najomraženija banka u modernoj povijesti, koji je prvotni iznos od 15 milijardi snizio na pet milijardi dolara.

Financial Times, pak, upozorava da nije pametno otvoreno odbiti platiti, zato što je banka u neusporedivo lošijoj poziciji od Ministarstva, koje je neusporedivo moćnije i stvar može dodatno zaoštriti podizanjem priče na kaznenu razinu. Zadatak pred Cryanom zaista nije lak. S jedne strane mora što prije pokušati ‘očistiti’ bilancu, odnosno otkloniti sve izvanredne troškove parničenja i kazni da bi se uopće mogao posvetiti strateškom preusmjerenju banke i građenju novog imidža i korporativne kulture. S druge, mora promijeniti duboko ukorijenjenu kulturu varanja i muljanja, što je možda i teži od dva zadatka.

‘Postojala je kriminalna kultura. Deutsche Bank je Uprava strukturno dizajnirala da omogući korumpiranim pojedincima varanje’, rekao je novinaru New York Posta Eric Ben-Artzi, bivši zaposlenik banke i jedan od trojice ‘zviždača’ koji su nakon krize raskrinkali trule prakse u DB-u. Ako ništa drugo, Deutsche Bank je svakako najuzbudljivija banka trenutačno, koja ruši stereotipe o dosadnom bankarstvu, makar joj je to slaba utjeha.