Angela Merkel priznala je pogrešnu politiku otvorenih vrata, a ambasador Petritsch dao je naslutiti da je možda malo pogriješio politički ubijajući Hrvate u BiH 2001.
Da je Bill Clinton znao da je za stabilnost Balkana važno vojno i politički poraziti velikosrpski projekt i obeshrabriti islamsku radikalizaciju Bošnjaka, ne bi prije 25 godina zaustavio hrvatske oružane snage pred Banjom Lukom, ne bi u Daytonu Slobodanu Miloševiću darovao Republiku Srpsku, ne bi ohrabrivao međunarodnu politiku i Haaški sud u politici umjetne raspadje srpsko-hrvatske krivnje. I mnogo bi toga danas u BiH bilo drukčije. Ne bi Vojni odbor NATO-a morao sa svoga prošlo-tjednog sastanka u Splitu odašiljati alarmantne poruke o sigurnosnoj ugroženosti – i s rusko-srpske strane i s one islamističke. Ne bi se danas sa zabrinutošću čudio postrojavanju Putinovih ‘kozaka’ u Kotoru, u susjedstvu BiH, uoči crnogorskih izbora koji bi Crnu Goru trebali odvesti u NATO. Ne bi ga iznenadilo što Milorad Dodik, zapadnjački politički proizvod i njihova politička zvijezda s početka tisućljeća, ide Putinu po potporu za nedjeljni referendum u Republici Srpskoj, provokaciji kojom se zajedno ruzgaju previdima zapadne politike na Balkanu. Ne bi se pitali odakle to niču arapska naselja oko Sarajeva, s perspektivom da se uspostava tih radikaliziranih prstenova oko grada prenese i u druge gradove u Federaciji BiH, da se promijeni struktura stanovništva…
I što je posljedica neznanja i previda u politici? Angela Merkel, koja je politikom otvorenih vrata izručila europsku sigurnost Recep Tayyipu Erdoğanu, barem je priznala pogrešku. Ambasador Petritsch desetak je godina poslije dao naslutiti da je možda malo progriješio politički ubijajući Hrvate u BiH 2001. Dopušta da je možda bilo nerealno očekivati da će se u političkom nadmetanju u kojem postoje trojica suparnika dvojica jačih predati sama ako visoki predstavnik, dakle Petritsch, njima za primjer ‘ubije’ najslabijega. Merkel i Petritsch među rijetkim su političarima koji su spremni priznati pogreške. Za razliku od inženjera koji bi bio kriv ako vlak koji je projektilirao vozi unatrag i eksplodira u vožnji, za razliku od liječnika koji bi bio na svim naslovnicama da srčani infarkt liječi amputacijom potkoljenice, političar u pravilu nikad nije kriv zato što je ne znajući donio odluku koja je odvela u katastrofu.
Zato unaprijed znamo da četvrt stoljeća neznalačke međunarodne politike neće biti krivo ako nedjeljni referendum o Danu državnosti u Republici Srpskoj zapali fitilj i nekog oružanog sukoba. Doduše, sklonija sam povjerovati da će sve završiti mirnim odmjeravanjem snaga kao pripremom za finalni obračun. SAD kao vodeća država međunarodne politike prema BiH ne može biti kriv prema definiciji svojeg položaja. Europska unija ne može biti kriva kao glavna financijerka projekta. A i stavila je na žurni kolosijek pristup BiH Uniji. Vučićeva Srbija neće biti kriva jer se lukavo distancirala od Dodika kao Milošević od Karadžića 1995. Ni Hrvatska neće biti kriva jer osim nekoliko dežurnih floskula već godinama uopće nema politiku prema BiH. Dodikova oporba neće biti kriva jer je potrebna kao suradnica za rješenje problema. Dodik će biti kriv i na to je spreman. No treba još neki krivac. Ima li boljeg krivca od Hrvata iz BiH? Tako se ujedno jednim udarcem postižu dva cilja: nalazi se dežurni krivac i politički alibi za nerješavanje pitanja političke obezbeđenosti Hrvata u BiH. Možda je zato hrvatski politički vođa u BiH Dragan Čović do posljednjeg trenutka ostao lojalan svomu političkom prijatelju Dodiku izbjegavajući osudu referendumu?