Poslovanje tvrtki prije je bilo usmjeren na nadzor nad izravnim troškovima rada i materijala jer su bili najveći dio troškovne baze. Danas su zbog povećavanja udjela različitih usluga u ukupnoj vrijednosti proizvoda opseg i veličina režijskih ili općih troškova, koji, među ostalim, mogu uključivati marketing, istraživanje i razvoj, nabavu, deprecijaciju, jako porasli.
Ako ste ikada kao student ili poslije u životu bili sustanar s koleg(ic)om, kako ste dijelili sljedeće troškove: najamninu, struju, telefon, internet, HRT-ovu pristojbu…? Je li vam metoda kojom ste raspodijelili troškove bila važna? Ako ste imali dovoljno novca i ovisno o međusobnom odnosu i dogovoru, možda i nije. Međutim, u biznisu, kao što znate, svaka je kuna važna. Stoga je identifikacija generatora potrošnje, a zatim i transparentno razvrstavanje identificiranih troškova, ključni alat za razumijevanje troškova i profitabilnosti proizvoda/usluga ili poslovnih aktivnosti te upravljanje njima.
Možemo zamisliti vrlo jednostavan primjer u kojem pojedinac kupi poslovnu zgradu i iznajmljuje ju stanarima. Vlasnik poslovne zgrade mora platiti zajedničke režijske troškove održavanja kao što su rasvjeta, grijanje zajedničkih prostorija (predvorja, hodnika…), popravci krova, deratizacije. Budući da svi u poslovnoj zgradi imaju korist od tih rashoda, vlasnik raspoređuje troškove na sve stanare prema određenom ključu – najčešće prema kvadraturi prostora koju unajmljuje svaki stanar. Jednako tako možemo zamisliti proizvodnu tvrtku kao vlasnicu zgrade u kojoj svaki stanar predstavlja proizvod (ili odjel) te tvrtke. Zajednički troškovi troškovi su pogona (struja, voda), računovodstvo, kadrovska služba/HR, održavanje itd. i ti troškovi moraju biti raspodijeljeni na proizvode.