Nije lako prihvatiti da se promijenio tim u kojemu smo godinama radili i da više ne dijelimo zajedničke ciljeve i sustav vrijednosti. Tvrtka koja je bila uspješna više to nije. Za proizvod koji je bio najprodavaniji tržište više nije zainteresirano. Možda trebate promijeniti poslodavca, možda profesiju, ali prije svega morate otpustiti neki dio sebe.
Davne 2008. s trbuhom do zuba slušala sam predavanje o krizi koja je počela u svijetu i koja će uskoro zahvatiti Hrvatsku. Ono što sam tada čula ukratko je bilo sljedeće: najprije će biti zahvaćen financijski sektor, nakon njega realni, nezaposlenost će se posljedično povećavati. Tek nakon što se realni sektor počine oporavljati, krivulja nezaposlenosti dosegnut će dno, ali proći će još neko vrijeme prije negoli bude oporavka. Na povratku s predavanja u dizalu sam srela kolegu iz kontrolinga. Bacio je pogled na moj trbuh i rekao: ‘Izabraši si pravo vrijeme da odeš na rodiljski. Jesi li razmišljala o drugome?’ Tada sam taj komentar pripisala njegovu negativizmu. Da će kriza trajati toliko godina? Baš! (kako bi rekla moja Hana). No imao je pravo, kriza je trajala čak i dulje nego što je on to predviđao u svojim crnim prognozama.
Što se u međuvremenu dogodilo? Moja se Hana rodila, naučila je hodati, govoriti, jesti, trčati, skakati, penjati se, plivati, zbrajati do dvadeset (bez pomoći prstiju, što u školi smatra nepoželjnim!), pisati, čitati. Prošle smo razne razvojne faze i krize, a izlazak iz svake otvarao nam je nove vidike i mogućnosti. Sa svakim danom postajale smo veće, jače, drugačije.
A tvrtke? Što se u njima događalo? Jesu li izašle obogaćene novim iskustvima i pobjedama? Organizacije su se grčevito borile za egzistenciju. Primjenjivale razne strategije. Ukladale su se razne pogodnosti, smanjivale plaće, ugovori se nisu produljivali, mnogi su otišli u mirovinu prije nego što su to planirali, otpuštali su se zaposlenici. Odjeli su se spajali, razdvajali, šefovi mijenjali. Reorganizacija je postala omražena, svakodnevna riječ. Koliko su tvrtke bile uspješne u tome? Ako su brzo i djelotvorno smanjile troškove na pravim mjestima i zatim se usredotočile na našaženje novih načina, metoda, proizvoda, tržišta, imale malo sreće i nisu bile u najugroženijim sektorima, postojali su izgledi da uspješno ili barem brže od ostalih izdaju iz krize. No ako je tvrtka bila u raljama reorganizacija koje su slijedile jedna za drugom, u novostvorenoj klimi nepovjerenja, straha, ogorčenosti teško je bilo očekivati uspjeh, osjećaj zadovoljstva i ponosa zbog pobjede nad teškom bitkom. Nakon krize nema baš mnogo pobjednika, u najboljem slučaju ostane mnogo preživjelih. Svi smo iz krize izašli s novim iskustvom i ožiljcima.
Dobro je ako smo zadobili površinske rane na koje smo stavili flaster i nastavili dalje. Ali što ako je riječ o otvorenim ranama koje nikako da zacije? I zašto te rane ne mogu zacijeliti? Guy Winch kaže da danas najčešće emocionalne povrede nastaju zbog osjećaja odbačenosti (‘Why rejection hurts so much and what to do about it’). Kaže da se možemo osjećati odbačenima bez obzira na to je li riječ o manjim događajima (nisu me pozvali na ručak) ili važnima kao što je gubitak posla. Sve takve situacije bole, i to u pravilu mnogo više nego što očekujemo.
Ako boli – vičite. Evolucijska psihologija kaže da je u vrijeme dok su ljudi bili lovci i skupljači za preživljavanje bilo najvažnije ostati članom čopora. Drugim riječima, svako izopćenje iz njega značilo je smrtnu kaznu. Tada je ljudski mozak počeo razvijati mehanizme koji će nas upozoravati da postoji opasnost da ćemo biti odbačeni iz čopora. Ti mehanizmi postoje i danas. Naši su preci zbog straha i boli mijenjali svoje ponašanje kako bi ostali dio čopora, članovi tima, što i mi činimo.