Od početka Pusić nije imala baš nikakve šanse da postane ozbiljna kandidatkinja za glavnu tajnicu UN-a. Imala je beskrajnu ambiciju, ali ne i uvjete koje ta pozicija zahtijeva.
Nepisano je pravilo posljednjih desetljeća, od Pereza de Cuellara, preko Boutrosa-Boutrosa Ghalija, do Kofija Annana i Bana Ki-moona, da za glavnog tajnika UN-a bude izabran kandidat koji je već bio dužnosnik u UN-u ili je blisko surađivao s UN-om. Najpragmatičnije je nabijali, kompleksni i glomazni sustav UN-a predati na upravljanje onome tko ga već poznaje i onome čiji rad taj sustav već poznaje i prepoznaje. Taj neformalni, ali ključni uvjet Vesna Pusić ne ispunjava. Nadalje, u set vještina koje glavni tajnik mora imati spadaju poznavanje međunarodnih odnosa i razvijene diplomatske vještine. Te uvjete Vesna Pusić nema. Pokazala je to toliko puta u Hrvatskom saboru, vodeći hrvatsku vanjsku politiku, istupajući kao šefica hrvatske diplomatske na sastancima Vijeća EU za opće poslove, gdje su njezine intervencije, kaži izvori, druge šefove diplomacija znali ostavljati bez teksta. Iz prve je ruke to pokazala i članovima Vijeća sigurnosti na prvom suslušanju kandidata za glavnog tajnika, kada im je svojom poslovičnom arogancijom rastumačila zašto su oni loši i nevaljali i kako bi ih ona promijenila. Glavni tajnik ne smije na prvi pogled plašiti ili odbijati sugovornika. Taj uvjet Vesna Pusić ne ispunjava. Nakon do-minacija anglofonih glavnih tajnika bilo bi poželjno da sljedeći dobro govori i francuski jezik. Ni to Vesna Pusić ne ispunjava. Činilo se da bi prema starom nepisanom ključu ovaj put prednost među kandidatima mogle imati žene, i to one iz bivših europskih komunističkih zemalja (tzv. regija Istočna Europa). Jedino taj uvjet Vesna Pusić potpuno ispunjava, baš kao što ga ispunjava i nekoliko desetaka milijuna žena s tog prostora.
Zbrojeno: od početka Vesna Pusić nije imala baš nikakve šanse postati ni ozbiljna kandidatkinja za glavnu tajnicu UN-a. Na njenom je strani bila jedino beskrajna ambicija te dovoljno bahanosti i drskosti da iznudi kandidaturu od Milanovićeve vlade na odlasku, da upregne u svoju promociju sve resurse hrvatskog ministarstva vanjskih poslova, dovede predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i Oreškovićevu vladu pred svršen čin, kada im ne preostaje drugo, nego – pustiti crvenu princezu da se igra, zbog mira u kući. Iako je primjerice dr. Ivan Šimonović, donedavni pomoćnik Bana Ki-moona, imao barem uvjete za kandidaturu. No uza svu cijenu, isplatilo se pustiti Vesnu Pusić da ide do kraja, da njezine domete izmjeri politički neovisno tijelo, Vijeće sigurnosti. I ono je dalo ocjenu – debeli nedovoljan. Na prvom suslušanju kandidata, koje je bilo tek orijentacijsko, na kojem se ocjenjivao tek opći dojam o kandidatima – Pusić je bila uvjerljivo posljednja. Ocjenjivani su s ‘valja ohrabriti’, ‘nema mišljenje’ i ‘obeshrabrujuće’. Od petnaest članica Vijeća sigurnosti, Pusić je dobila čak 11 ‘obeshrabrujućih’ ocjena, dvaput je dobila ‘nema mišljenje’, a samo dvojica članova Vijeća sigurnosti našla su shodnim ohrabriti njezino daljnje sudjelovanje u utrci za glavnog tajnika UN-a. Da se takvo što dogodilo Kolindi Grabar-Kitarović, mediji bi brjali u velikoj sramoti, istraživali koliko je našeg novca potrošila igrajući se kandidatkinje, provjeravali je li se ogrješila o zakon. Pa čak i da se to dogodilo Zoranu Milanoviću, ne bi prošlo šutke, a kamoli Plenkoviću ili Stieru. No o njujorškom debaku hrvatske crvene princeze vlada zavjet šutnje. Ona se vraća kući. Gdje se nitko ne usuđuje pitati ni za njezine znanstvene referencije, već se one podrazumijevaju, niti za to kako je moguće s jedan posto glasova biti potpredsjednica vlade i ministrica vanjskih poslova te zašto ministrica vanjskih poslova financira aktivnosti svoga brata suprotne temeljima državne politike. A kamoli je nakon politički nepristranog njujorškog ocjenjivačkog suda staviti na odgovarajuće mjesto u hrvatskoj politici – 11 puta obeshrabrujuće.
