Političari privatnicima ne daju da hrvatski BDP naraste 30-40%

Političke elite više od desetljeća vode ekonomske politike u suprotnom smjeru. Zauzvrat je tranzicijski proces, obustavljena privatizacija i zadržana je postojeća, izrazito neproduktivna ekonomska struktura.

Državna ekonomija nije ostvarila rast ni socijalnu stabilnost (radna mjesta nestaju i u državnim poduzećima!). Zašto se političari toliko boje prepustiti odgovornost za ekonomski rast privatnom sektoru?!

Glavni ekonomski pokazatelji sve su bolji. BDP bi ove godine mogao porasti 2,5 posto. Objavljene su rekordne turističke statistike. Kamate su izrazito niske – javni sektor zadržava se po nikad boljim uvjetima unatoč lošim ocjenama kreditnih agencija. Fiskalni prihodi rastu a deficiti se smanjuju. Izvozni sektor ostvaruje sve više prihoda na europskom tržištu, a nezaposlenost opada. Sve to uz vladu u ostavci i bez parlamenta, pa mnogi (pogrešno) zaključuju: ekonomija je sve uspješnija i bez stabilne političke vlasti. Ipak, hrvatsko gospodarstvo i dalje je jedno od najslabijih u EU, opterećeno dubokim strukturnim problemima te visokom razinom javnog i privatnih dugova.

Razlika u razvijenosti između Hrvatske i razvijenih europskih zemalja povećava se. Rumunjska i Bugarska, primjerice, ostvaruju visoke stope ekonomskog rasta te se ubrzo može očekivati da će mjesta na začelju EU prepustiti Hrvatskoj. Rumunjsko gospodarstvo od 2013. nakon nekoliko recesijskih godina raste po stopama 3-4 posto, a ove bi godine rast BDP-a mogao iznositi vrlo visokih 4,2 posto, sa sličnim višegodišnjim prognozama. Najveći doprinos ekonomskom rastu rumunjske ekonomije daju investicije (akumulacija kapitala u privatnom sektoru) i rast produktivnosti svih ekonomskih faktora. Sličan trend možemo vidjeti u gotovo svim zemljama srednje i istočne Europe.

Hrvatska nedvojbeno raspolaže organskim potencijalom rasta značajno većim od Rumunjske i Bugarske. Turistički sektor zasigurno može povećati ulaganja, akumulirati kapital i time povećati produktivnost. Prerađivačka industrija također može ubrzano rasti i biti konkurentna na europskom tržištu, kao i sektor modernih usluga. Hrvatska bi ekonomija i nacionalno bogatstvo u desetak godina mogli porasti za 30-40 posto. Međutim, izgledi za ostvarenje takvog scenarija ipak su vrlo mali. Glavni su razlog takve skepske političke elite koje već više od desetljeća, bez racionalnog objašnjenja, vode ekonomske politike u suprotnom smjeru. Izabrani su političari (ispunjavajući vjerojatno očekivanja političkog naroda) zaustavili tranzicijski proces, obustavili privatizaciju i ‘de facto’ odlučili zadržati postojeće, izrazito neproduktivne ekonomske strukture. Velik dio društva postao je ovisan o transferima iz državnog proračuna, klijentelističkim odnosima s državom i sveopćem državnom paternalizmu. Kolektivizam i egalitarizam ponovo su u modi. Umjesto ulaganja u povećavanje konkurentnosti, mnoga se poduzeća okreću lobiranju za netržišna rješenja. Postojeći ekonomski sustav favorizira stvaranje nove vrijednosti u vrlo uskim krugovima političkog odlučivanja, a ne na tržištu.

Nedavno je tako novi čelnik udruge drvnoprerađivačkih poduzeća, inače sektora koji ima sve pretpostavke ubrzanog rasta produktivnosti i konkurentnosti, otvoreno zagovarao postavljanje zakonske obveze kupnje drvenih peleta kao energeta za javne ustanove. Samo se po sebi razumije da je poduzetnik prije svega govorio ‘pro domo sua’ budući da je njegovo poduzeće proizvođač upravo drvenih peleta. Unatoč velikom i lako dostupnom šumskom potencijalu, državno poduzeće Hrvatske šume d.o.o., koje u ime svih građana upravlja šumskim ekonomskim potencijalom, već je odavno glavno prepreka ne samo rastu drvnoprerađivačkog sektora nego i općem regionalnom razvoju. Umjesto desetaka velikih pilana i pogona za preradu drva, kakve su više od jednog stoljeća postojale u Slavoniji sve do devedesetih godina, danas postoji tek nekoliko srednje velikih poduzeća. Vraćanje starih dimenzija tih pogona, što su učinili naši susjedi u EU, moglo bi dugoročno osigurati desetke tisuća radnih mjesta u izrazito nerazvijenim istočnim pokrajinama. Na putu mu stoji potpuno pogrešne politike prema korištenju šumske drvene mase i mitovi o šumama kao javnom dobru (što one po definiciji javnog dobra nisu). Na snazi je mit ‘ne damo naše šume’. Umjesto desetaka pogona za proizvodnju energije iz biomase koji bi zapošljavali tisuće ljudi i osigurale energiju za proizvodnju organske hrane, slama se vozi u pogone u Mađarskoj, nezaposlenost raste a ljudski kapital nezauziman odlazi.

Hrvatski političari napokon moraju dovršiti tranzicijski proces, privatizirati državna poduzeća (uključujući i mitske Hrvatske šume) i široko otvoriti prostor za novi val ulaganja privatnog sektora. Državna ekonomija nije ostvarila ekonomski rast ni socijalnu stabilnost (radna mjesta nestaju i u državnim poduzećima!) kakvu su mnogi očekivali. Zašto se političari toliko boje prepustiti odgovornost za ekonomski rast privatnom sektoru?!