Na izvoznim smo projektima zaradili za opremu za projektiranje čipova

Prvi FP6 europski projekt dobio sam 2003. godine i to je bilo prvi put da je jedna grupa s FER-a dobila priliku surađivati sa svjetski poznatim inozemnim tvrtkama i sveučilištima na području mikroelektronike. FP6 projekti najjači su europski istraživački projekti. Prvi je proboj uistinu uvijek najkompliciraniji i najteži. Nakon doktorata otišao sam na postdoktorat u Belgiju, na Sveučilište u Gentu. Pokraj Sveučilišta bila je smještena kompanija Alcatel Microelectronics te sam u sklopu programa na Sveučilištu surađivao s tom tvrtkom. Nakon što sam se vratio u Zagreb, slao sam upite kolegi iz kompanije Alcatel, s kojim sam tamo ostvario dobar odnos, o mogućem nastavku suradnje. U prvih šest mjeseci dvaput su me odbili, da bi treći put pristali i dali mi šansu. Danas se ta tvrtka zove ON Semiconductor. Riječ je o američkoj multinacionalnoj kompaniji nastaloj dijeljenjem Motorole na više dijelova. Bavi se izradom čipova sastavljenih dijelom od analogne, a dijelom digitalne elektronike. Partneri su nam na tome prvom projektu bile vodeće svjetske kompanije poput Robert Boscha, vodeće svjetske tvrtke za automobilsku elektroniku, i Cadencea, vodeće svjetske tvrtke za proizvodnju softvera za izradu čipova. Od sveučilišta uključenih u taj projekt tu je između ostalih bilo i Sveučilište u Cambridgeu, vodeće europsko sveučilište, te EPFL i Sveučilište u Leuvenu. U tome smo konzorciju moja grupa i ja jedini bili početnici, ali smo se snašli fantastično. Takvu tezu dokazuje i činjenica da 13 godina kasnije i dalje surađujemo s tvrtkom ON Semiconductor. To što ti netko da šansu, samo po sebi ne obećava uspjeh. Da ne radimo kvalitetno, brzo bismo ispalili iz svih kombinacija.

Na FER-u smo s vremenom shvatili da nam dr-

FER je jedina institucija u Hrvatskoj s dovoljno znanja, softvera i opreme za projektiranje čipova. Dosad smo dizajnirali desetak čipova. Uopće nije prepoznato da se takvo što događa u Zagrebu ili da je to uopće moguće raditi u Hrvatskoj.

Radimo na novim vrstama proba za mjerenje velikih strujnih i naponskih impulsa koji se pojavljuju u automobilskoj elektronici. Pri mjerenju takvih impulsa postoje veliki problemi vezani uz elektromagnetske smetnje, ali mi smo došli na ideju kako bi se ta naizgled nepremostiva zapreka mogla riješiti povezivanjem električnog mjerenja i optičkog signala i prenošenjem signala preko optičkoga kabela, i čini se da smo na pravom putu. Ideja je jednostavna, ali je istraživanje vrlo zahtjevno i pred nama je još dosta rada. Godina uspješnog rada je iza nas, a do završetka projekta čekaju nas dvije godine. Drugi projekt je s AMS-om, tvrtkom koja proizvodi čipove za glavne proizvođače pametnih telefona na svijetu. S njom radimo na projektu koji je vezan uz elektromagnetsku kompatibilnost i modeliranje elektroničkih sklopova. Ukratko, u AMS-u žele da se sve simulacije odvijaju mnogo brže nego dosad, a uvjereni smo da ćemo im to omogućiti. Projekt je planiran na tri godine, a na njemu radimo već godinu i pol. Treći projekt koji upravo pripremamo je s još jednim od najvećih svjetskih proizvođača automobilske elektronike, tvrtkom Infineon. Svi inozemni projekti na kojima radimo uistinu su s vodećim svjetskim kompanijama.

Najčešće je dobiti projekt, tek 10 do 15 najboljih projekata koji se prijave na neki natječaj bude financirano. Onog trenutka kada dobijete potpisan ugovor svi vaši problemi završavaju i na vama je samo da radite ono što znate i što ste se obvezali da ćete za poslodavca napraviti. Ne morate se brinuti da ćete biti plaćeni na vrijeme i hoćete li dobiti iznos na koji se tvrtka s kojom surađujete obvezala. U Hrvatskoj je, nažalost, prisutna vladavina apsurda. Ranije je bilo tako da vam Ministarstvo znanosti odobri projekt jer smatra da je dobar, ali vas prije početka rada na projektu obavijesti da ipak mora smanjiti financiranje projekta za 50 posto premda su svi ciljevi u projektu ostali isti. Danas je situacija ipak bolja. Hrvatske znanstvene projekte vodi Hrvatska zaklada za znanost, HRZZ, i to već sada dobro funkcionira, a osim toga njezin rad iz godine u godinu popravlja. Općenito govoreći, cijena istraživanja varira od zemlje do zemlje, od sveučilišta do sveučilišta. Mi smo na FER-u od 25 do 40 posto jeftiniji u odnosu na najbolja svjetska sveučilišta. No to nije poenta. Kada ne bismo mogli isporučiti što od nas traže velike strane tvrtke, mogli bismo biti i pet puta jeftiniji, ali nitko nam ne bi dao projekt. Tvrtke se u inozemstvu svakodnevno bore za opstanak, a jedini način da opstanu jest da na tržište stalno izbacuju nove i inovativne proizvode. Oni rade s nama zato što moraju, bez nas i drugih istraživača s kojima surađuju ne bi mogli opstati.

Najveća sveučilišta imat će svoje klijente bez obzira na to što se dogodi i koliku cijenu postave. Budući da imam jako dobre kontakte na Sveučilištu u Leuvenu, jednom od najboljih europskih sveučilišta, mogu vam potvrditi da ako tamo nešto pogriješite, oni će i drugi put od iste kompanije ponovno dobiti projekt. Kad bih ja pogriješio, nitko me ne bi više zvao. Mi nemamo prava na pogrešku.

Osim mene u projektu sudjeluju još jedan redovni profesor, jedan izvanredni, pa jedan docent, jedan poslijedoktorand te četiri doktoranda. Ja vodim projekt i usmjeravam rad doktoranada. Imam intuiciju i iskustvo, a oni želju za stjecanjem znanje, pamet i radnu energiju. Kada osjetim da su zastranili, usmjeravam ih u drugom pravcu, smirujem ili nerviram, što već treba… Koncept nam je da u istraživačkom timu imamo od pet do desetak ljudi. Bitno je da je plan rada dobro osmišljen, tim pokriva sve potrebna znanje i ne smije biti preskačanje zadanih planova ili pak odgađanja rokova.

Moram pohvaliti Hrvatsku zakladu za znanost. Radimo na istraživačkom projektu koji financira HRZZ i u okviru tog rada projektiramo i dizajniramo čipove, a trenutačno je FER jedina institucija u Hrvatskoj koja ima dovoljno znanja, softvera i opreme za projektiranje čipova. Dosad smo dizajnirali oko 10 čipova. Uopće nije prepoznato da se takvo što događa u Zagrebu ili da je to uopće moguće raditi u Hrvatskoj. HRZZ sve više napreduje. Kada smo tek započinjali suradnju s HRZZ-om, imao je neka pravila koji su bila vrlo loša i mislim da je mogao i brže reagirati kako bi se izmijenila. No u ovom trenutku zaista funkcionira na razini EU te nam jedini nudi ozbiljne projekte u cijeloj Hrvatskoj. Danas ima stotine projekta i moram ga istaknuti kao svijetli primjer.

U inozemstvu studenti sve uzimaju zdravo za gotovo. Imaju i 10 puta više opreme od nas te ne mogu vjerovati da postoje institucije koje ne posjeduju svu tehnologiju koja njima stoji na raspolaganju. Zato se naši studenti više trude i grizu, imaju više energije i zahvalniji su. Ingenioznost i improvizacija dovode ih do genijalnih rješenja. Druga je stvar, koja im ponajprije pomaže jednom kada odu u inozemstvo, to što su odrasli i školovali se u kaotičnom hrvatskom obrazovnom sustavu. Naučili su se boriti i preživljavati.

Hrvatski političari upotrebljavaju jednu floskulu: odljev mozgova. No kada mislim na mlade ljude iz svoje grupe, ta fraza jedino bi imala smisla kada bi mogli raditi isti posao i u Hrvatskoj, pa za stotinjak eura više odaberu Njemačku ili Belgiju; to bi bilo tužno. No za mnoge studente u Hrvatskoj ne postoje adekvatna mjesta, nitko ih ne traži, nitko im ne nudi izazovne projekte na kojima bi radili, nijedan se privatnik time ne bavi. Daleko je važnije da se mladi čovjek razvija nego da glumi lokalnog patriota. Uvjeravam vas da bi, da ima posla ovdje, svi ti mladi ljudi radije ostali u Hrvatskoj. No oni samo mogu birati otići ili propasti stručno ili kao ljudi. Kada naša država i tvrtke osiguraju dobre uvjete za razvoj najboljih studenata, tada će naši političari imati pravo govoriti o odljevu mozgova.

Stanje hrvatskoga obrazovnog sustava iz godine u godinu srozava se. Na FER dolaze najbolji studenti, ali i među njima uviđamo da svaka generacija biva sve manje pripremljena za fakultet. Naravno, to otvara pitanje i kakav je prijelaz iz osnovne škole u srednju. Ključ je u profesorima. Nadležne institucije trebale bi više raditi s njima, ulagati u njihovu edukaciju. Kurikularna reforma je nužna, ali prilikom njezine implementacije treba biti oprezan. Ona ne smije krenuti s loših startnih pozicija, sve političke igre trebaju biti ostavljene po strani. Sviđa mi se izjava profesora Jokića da će reforma krenuti postupno, a ne odmah stupiti na snagu u cijeloj državi. No ne smije biti korištena kao sredstvo za obračunavanje između političkih stranaka. Riječ je o pitanju od nacionalnih strateških interesa o kojemu ovisi budućnost Hrvatske.

Ako vam ne ide dobro, najlakše je okriviti dru-goga. To je tipično za Hrvatsku. Jednostavna devalvacija kune bila bi prevara naroda. To radite onda kada vam se ne da provoditi strateške reforme i želite sav trošak svoje efikasnosti prebaciti na drugoga, npr. na sve građane Hrvatske. Kuna jeste precijenjena, ali ne može narod platiti nesposobnost naših tvrtki da izvoze. Mene, koji radim s mnogim izvrsnim tvrtkama u EU, zanima analiza s kakvim to točno proizvodima hrvatski izvoznici izlaze na svjetska tržišta. Znam da neke tvrtke prodaju svoje proizvode po cijelom svijetu. Takve tvrtke postoje u raznim sektorima i na njih se treba ugledati. Mene, koji radim s mnogim izvrsnim tvrtkama u EU, nijedna domaća tvrtka koncentrirana na izvoz nije kontaktirala ili izrazila bilo kakvo zanimanje za ono što radimo.

Hrvatska državna uprava toliko je spora da gotovo ni ne pokreće natječaje. Ministarstvo znanosti prije dvije godine lansiralo je poziv za projekte vezan uz jačanje kapaciteta za istraživanje u suradnji s privredom. To je natječaj koji se financirao iz sredstava iz vremena prije pristupanja EU. Pritom je odobreno 19 projekata, a FER se izborio za četiri. Dakle, FER je vrlo aktivan u iskorištavanju fondova EU. No prošli smo već kroz pune tri godine članstva u EU, a gotovo ništa od novca koji smo dobili na raspolaganje nismo potrošili. Hrvatska ima na raspolaganju gotovo 11 milijardi eura do 2020. Hrvatska državna uprava trebala bi daleko agilnije stavlji u opticaj taj sredstva, a natje-čaji se otvaraju na kapaljku. Neiskorištavanje tog novca i opstruiranje tih procesa može se izjedna-čiti s nacionalnom izdajom. Čak i ako se ta sredstva ne iskoriste na najbolje osmišljene projekte, ona trebaju pomoći otvaranju novih radnih mjesta. Sve je bolje od toga da uopće ne budu iskorištene.