ROMER Novi glavni ekonomist Svjetske banke poput vuka je u janjećoj koži

Iako mediji i analitičari Romera predstavljaju kao ekonomsku superzvijezdu, široj javnosti nije poznat. Nije sasvim jasno ni zašto mnogi smatraju da bi Romer mogao biti provokativan i dovesti u pitanje neke ortodoksije specifične za Svjetsku banku, posebno zato što njegova stajališta smatraju bliskima libertarijanskim gledištima, zbog kojih je Banka i došla na zao glas.

Vijest da će indijskog ekonomista Kaushika Basua na mjestu glavnog ekonomista Svjetske banke zamijeniti Paul Romer za mnoge je još jedan znak puzajućih promjena u jednoj od monolitnih međunarodnih ekonomskih organizacija, dok je za druge signal povratka u vrijeme koje se smatralo prošlim. Profesora na Sveučilištu u New Yorku prati glas blage kontroverznosti, ali i akademski kalibar zbog kojeg mediji njegovo imenovanje na to mjesto u Banci uspoređuju s onim Josepha Stiglitsa svojedobno. Posao bi službeno Amerikanac trebao preuzeti u rujnu ove godine, kada Basu ode u mirovinu.

– Što se mene tiče, najuzbudljiviji dio ekonomije jest prelazak sa znanja koje je potencijalno korisno na znanje koje je zaista korisno, a ako vas činjenje toga na razini koja tangira milijune ili milijarde života motivira, nema boljeg radnog mjesta od Svjetske banke – rekao je Romer.

Glavna je karakteristika Romerova akademskog rada, redovita uz njegovo ime koliko i titula, teorija endogenog rasta razvijena 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća čija je nit vodila uvjerenje kako su investicije u ljudski kapital, inovaciju i znanje ključni faktori ekonomskog rasta. Konkretnije, Romerova teorija tvrdi kako će eksternalije ekonomije temeljene na znanju voditi razvoju, kao i da se dugoročnu stopu rasta može povećati mjerama kao što su subvencije za znanost i obrazovanje. Sve u svemu, ne zvuči previše revolucionarno, dapače, poniranje u njegove osnovne akademiske teze zaista ne ostavlja bez daha. Ulaganje u istraživanje i obrazovanje, kao i snažnije korištenje gradova s visokim stupnjem autonomije u generiranju ekonomskog rasta ne zvuče kao razmišljanja koja će zatresti temelje ekonomije. Ljudi su se tomu davno dosjetili.

Na prvu, čini se kako Banka dobiva još jednog ekonomista u potpunosti posvećenog problemima razvoja i nejednakosti, čemu pridodaje svoj akademski doprinos.

– Iznimno smo uzbuđeni zbog njegove duhe predanosti borbi protiv siromaštva i nejednakosti, kao i pronalaženju inovativnih rješenja koja mogu biti široko primjenjiva – komentirao je odluku predsjednik Banke Jim Yong Kim.

Takav izbor, barem na površini, logičan je slijed laganih promjena koje se događaju u dvjema institucijama stvorenim u Bretton Woodsu i često doživljavanima kao babaroge kapitalizma. I Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka od izbijanja krize pokušavaju predstaviti umjeno lice, odnosno izgraditi imidž organizacija koje se istinski brinu za ekonomske probleme nerazvijenih država. MMF je, primjerice, jedan od najistaknutijih zagovornika otpisa dijela grčkog duga, što je možda ekonomska realnost, ali ta je institucija prije desetak godina ne bi priznala ni mrtva. Također, nedavno je skupina MMF-ovih ekonomista objavila članak u kojem se nekoć obožavani princip neoliberalne ekonomije umnogome dovode u pitanje. Otkad se tržišna ekonomija neugodno ljulja, obje su institucije počele drugačije promišljati razvoj i rast, ublaživši mnoge nekoć tvrdo libertarijanske stavove, naravno više zbog ugrađenog osjećaja za preživljavanje, a manje iz iskrene brige za siromašne. Kako je riječ o ponajprije strukovno određenim organizacijama, nije im dugo trebalo da shvate kako je postojeći model koji proizvodi rastuću nejednakost zapravo piljenje grane na kojoj sjede, za razliku od partikularnih poslovnih i političkih interesa koji to ne razumiju i dalje.

U tom smislu, Romerov opus dobro se uklapa u prevladavajuću filozofiju dviju sestrinskih organizacija iako ovisi o kojem se dijelu tog opusa govori. Stručnjak za urbanizaciju nudi relativno jednostavan i jeftin flaster za probleme razvijenog kapitalizma, što je uvijek dobrodošlo. Njegov naglasak na kontinuiranoj inovaciji teško da je svjež ili usamljen pristup, ali lako nalazi na pobornike zbog očite pitkosti i usklađenosti s popularnim promišljanjima. ‘Ekonomski rast nastaje od boljih recepata, ne samo od dovoljno kuhanja. Novi recepti proizvode manje neugodnih nuspojava i stvaraju više ekonomske vrijednosti po jedinici sirovog materijala’, izrazio se slikovito u nedavnom blogu. ‘Slobodni gradovi’ nose pak nešto interesantnije i pikantnije misli, o kojima se već dade ozbiljno raspravljati. U svom TED Talku iz 2009. naveo je vrlo zanimljive ideje kao što je stvaranje ‘slobodnih gradova’ u nerazvijenim zemljama.

Iako mediji i analitičari Romera predstavljaju kao ekonomsku superzvijezdu, šira, a čini se ni uža, javnost nisu baš čuli za njega, što nije bio slučaj sa Stiglitzom ili Larryjem Summersom, u čiju se kategoriju stavlja. Nije sasvim jasno ni zašto postoji uvjerenje da bi Romer mogao biti provokativan i dovesti u pitanje neke ortodoksije specifične za Svjetsku banku. Osim ideje o predaji uprave nad gradom nekom drugom, duhove je uznemirio kritiziranjem vlastite profesije zbog nepotrebnog korištenja kompliciranog jezika iako je promašio redoslijed problema. ‘Traljavo pisanje rezultira traljivim mislima’, tvrdio je prošle godine, no prije će biti obrnuto. Loše i nerazumljivo pisanje redovito je posljedica lošeg razmišljanja i nerazumijevanja tematike.

Sukobio se Romer i s obožavateljima matematike u ekonomskoj znanosti, što će reći većim dijelom ekonomske struke. Opsesija podacima radi dokazivanja teorije često ekonomiste, veli, vodi prema malim idejama i projektima. Drugim riječima, iscrpno istraživanje jednog elementa ekonomije nerijetko je neupotrebljivo u stvarnom svijetu, ali zato može donijeti Nobellovu nagradu.

No ima i onih koji nisu pretjerano oduševljeni Romerom, niti ga smatraju dobričinom koja silno želi pomoći nerazvijenima. Norbert Haering, novinar njemačkog Handelsblatta, smatra kako je imenovanje Romera korak unatrag prema ozloglašenom Washingtonskom konsenzusu, odnosno libertarijanskim gledištima zbog kojih su Banka i Fond došli na zao glas. Prema Haeringu, Romer je samo dobro prikriveni vojnik neoliberalne Čikaške škole, a dokaz tome nalazi u spomenutoj ideji o ‘slobodnim gradovima’, inače njegovu novijem znanstvenom doprinosu. U suštini, ideja je da ti gradovi budu zone ekstremne poduzetničke slobode kako bi se izuzećem od cijelog niza irritantnih financijskih i pravnih opterećenja koja inače države nameću privuklo velik broj ulagača. Jedna od inspiracija jest Hong Kong, koji je bio pod upravom Velike Britanije, jedino što Romer predlaže da umjesto nasilnog administrativnog oduzimanja tuđeg teritorija države dobrovoljno predaju neke gradove onima koji su tobože mudriji i znaju bolje.

U biti je Romerova ionako ne pretjerano originalnog razmišljanja tako još manje originalna misao da se rast ostvaruje isključivo neograničenim poduzetničkim slobodama, odnosno mahnitom deregulacijom i privatizacijom. Još je jedna nezgodna sličnost s drugim velikanima Čikaške škole Romerova spremnost na testiranje ideja u udaljenim zakucima svijeta gdje je pojam vlasti i reda vrlo fleksibilan iako se on povukao iz projekta, za razliku od Miltona Friedmana, koji je bez ikakvih moralnih dilema surađivao s brutalnim čileanskim režimom. Romer je trebao svoju idejicu iskušati u Hondurasu, gdje je desničarsku vlast udarom instalirala vojska 2009. i onda promijenila ustav kako bi slobodni gradovi bili mogući. Nakon što je ustavni sud poništio tu odluku vlada je jednostavno maknula nepočudne suce i nastavila s planovima, ali se Romer povukao iz projekta i pokazao da se vremena ipak ponešto mijenjaju, premda ne previše. Neka poznatija imena iz Republikanske stranke, recimo, ostala su dio tog projekta usprkos njegovo očitoj nezakonitosti i moralnoj upitnosti.

U zaključku, Haering podsjeća da Romer, kada ga se traže primjeri reformi koje bi se iskušavale u tim slobodnim zonama, obično govori o sasvim bezbolnim tehničkim stvarima, poput upravljanja prometom ili proizvodnje energije, zbog čega vjeruje kako je dotični tek uglađenija i vještija varijanta svojih libertarijanskih prethodnika. Jednostavnije, vuk dlaku mijenja, čud ne, premda je pitanje koliko će slobode u primjeni tih razmišljanja Romer imati u Svjetskoj banci.