Zaklada Ane Rukavine

Izrasla je iz početnog impulsa solidarnosti građana, a danas je ključna za sustavnu potporu osobama kojima se mora presaditi koštana srž. Ona je najbolji argument zašto nam trebaju zaklade i što poticajniji i suvremeniji zakonski okvir koji će omogućiti akumulaciju kapitala, uz visoke standarde transparentnosti gospodarstvu kao modelu suvremene države. Te su strane zaklade/udruge možda u Hrvatskoj malo nejasne, a Budimir navodi i primjere koji zaslužuju pozornost kao dobro ustrojene zaklade, kao što je već spomenuta Zaklada Adris.

Velike tvrtke često su izložene raznim zahtjevima pa im je jednostavnije osnovati zakladu putem koje je i lakše dati i lakše odbiti. Adrisova zaklada osnovana je 2007., s početnim kapitalom od 10 milijuna kuna i vrlo brzo postala vodeća filantropska organizacija u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. Na godinu se u nju izdvaja do jedan posto ostvarene dobiti, što Adrisu donosi i smažnjenju osnovicu poreza na dobit. U proteklim devet godina zaključeno je devet javnih natječaja, dodijeljeno je više od 33 milijuna kuna te više od 250 stipendija. Zaklade se na razne načine financiraju, no najvećim dijelom donacijama. Regionalna zaklada za lokalni razvoj Zamah, koja promiče razvoj zapostavljenih i ruralnih krajeva, financira se iz igara na sreću, međunarodnim donacijama, sredstvima iz različitih programa EU, sredstvima poslovnog sektora i novcem prikupljenim od građana. Za razvoj filantropije u Hrvatskoj, pružanje potpore različitim akcijama građana Zamah je lani dobio od američkog donatora 380 tisuća kuna te 97 tisuća eura putem programa EU.

Uvažavajući dugotrajno loše stanje u društvu te ne baš prepoznatljivu ulogu i razloge djelovanja zaklada kod nas, sredstva koja smo dobili od poslovnog sektora i građana nisu znatno visoka, ali su nam vrlo važna – ističe upravitelj zaklade Drago Vručinić te izdvaja neke od primjera kao što je kampanja posvećena starijim osobama ‘Darujmo posjet’, koju je poduprla jedna farmaceutska tvrtka s više od 25 tisuća kuna, te dodjelu nagrade ‘Dobrotvorka godine’, koja se najvećim dijelom financira putem donacija poslovnog sektora. Iza sebe brojne realizirane projekte ima i Zaklada Sveučilišta u Rijeci na čelu s ravnateljicom Ivom Rinčić, koja ima najdužu tradiciju sveučilišnog zakladništva u Hrvatskoj. Financira se godišnjim uplatama svojih osnivača (od 100 tisuća do 310 tisuća kuna), oročenjem temeljne imovine (oko 35 tisuća kuna) te sustavom donacija, potpora i projekata. Svoju strategiju, planove i smjernice rada realizira isključivo putem javnih natječaja te je od 2007. do 2015. dodijelila sredstva u iznosu od 7,7 milijuna kuna.

No i Rinčić konstatira da u Hrvatskoj još uvijek nije prepoznata važnost dugoročnog planiranja, a zakladništvo je upravo takva aktivnost. Druga važna činjenica koju također navodi nužnost je izgradnje sustava doniranja, kao i fiskalnih rasterećenja, čime bismo učinili korak naprijed u odnosu na praksu povremenih potpora.

Tvrtke i pojedinci moraju jasno znati kamo odlaže njihova sredstva. Zato je, osim podizanja njihove svijesti o važnosti donacija, paralelno potrebno unapredivati i izvještavanje o utrošenim sredstvima. Sve dok se projekti i donacije budu dodjeljavali temeljem osobnoga kontakta, bez jasnih mjerljivih rezultata, a time i bez nastavka, ali i planiranja financiranja, teško možemo govoriti o sustavu zakladništva – konstatira Rinčić.

Unatoč reputaciji koju zaklade imaju, one su itekako važne jer omogućuju financijsko oplodivanje donacija te time i stvaranje financijske zalihe za ulaganja u društveni razvoj. To se sa svakom aferom zaboravio. No sjetimo se još jedne zaklade – one Ane Rukavine. Izrasla je iz početnog impulsa solidarnosti građana, a danas je ključna za sustavnu podršku osobama s potrebom za presađivanjem koštane srži. Ona je najbolji argument zašto nam trebaju zaklade i zašto nam treba što poticajniji i suvremeniji zakonski okvir koji će omogućiti akumulaciju kapitala, uz visoke standarde transparentnosti.