IDEOLOGIJE

Stranke se umjesto ideolozima koriste ‘ad hoc’ rješenjima trenutačnih šefova. Velike stranke pretendiraju na općenacionalnu potporu, zato izbjegavaju strogo doktrinaro određenje kako ne bi izgubile umjerene zdesna ili slijeva te pogotovo glasače centra. Njihovi programi redovito su predizborni i obično traju koliko i predizborna kampanja.

Domaće stranke o stranim. Pametno Justin Trudeau primjer je lidera kakvog bi voljeli vidjeti u Hrvatskoj i zbog svojih naprednih stajališta, zauzimanja za moderno i građansko društvo te sposobnosti da okupi ljudje, približi se građanima i njihovim problemima. ORaH Hrvatska je prihvatila klasičnu političku podjelu kakva vlada i u Europskom parlamentu – najveće političke grupacije socijaldemokrati i demokršćani (pučani). Most u više-manje dvostranačkim demokracijama političke stranke u mnogo su se godina uspješno programski profilirale. To kod nas nije slučaj, stoga je moguće, što se često događa, da nema klasične ljevice odnosno desnice (ovdje ponajprije mislimo na ekonomska pitanja).

SDP uz velike njemačke i britanske stranke tradicionalno najviše učimo iz pokušaja i pogrešaka nizozemskih, švedskih, ali i npr. kanadskih socijaldemokrata. Uz njih svakako treba spomenuti iskustva novih socijalnih pokreta koji su, barem poslije financijskog sloma 2008., mjesto artikulacije žive, aktivne politike. Nastavljajući tradicije antiratnog pokreta i sindikalnog djelovanja, čini se da takva iskustva trenutačno ulaze i u stranke poput Laburističke u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Samoproglašeni nevoljki marksist jedan je od rijetkih primjera deklariranog marksista, ekonomista i političara koji je dobio priliku primijeniti svoj detaljno razrađeni ideološki koncept. No kad su pregovori Grčke s Europskom unijom došli u fazu ‘stani-pani’, premijer Alexis Cipras odlučio je ne poslušati radikalne zamislil svog ministra financija pa je njegova karijera u vladi završena. Skupina istaknutih intelektualaca nedavno potpisala program u šest točaka za novu socijaldemokratsku Hrvatsku politiku, a među imenima mogu se naći Jasna Babić, Rajko Grlić, Drago Hedl, Čedo Prodanović, Zoran Pusić i drugi. Nekakav amalgam ekonomskog stručnjaka, političara i ideologa mogao se naći u Janisu Varufakisu, bivšem grčkom ministru financija, no to nije potrajalo, uvelike upravo zbog njegove jasne ideološke opredijeljenosti.

Desnica se pak odvijek više oslanjala na političare u definiranju svojih temeljnih vrijednosti, ali već dugo nema istaknute ideologe koji bi strukturirano iznosili i kodificirali temeljne vrijednosti stranke. Daleko su sjećanje stoga Alcide De Gasperi, Robert Schuman ili Konrad Adenauer, demokršćanski političari koji su u svakom smislu oblikovali poslijeratnu Europu i stvorili današnju Europsku uniju. Upravno je njihovo svjetonazorsko promišljanje ugrađeno u temelje današnje Europe, jednako kao i njihovih kolega s ljevice, među kojima je jedan od najistaknutijih Altiero Spinelli. Isto je tako prošlo vrijeme klasičnih marksističkih ideologa poput Györgya Lukácsa u Mađarskoj ili Antonija Gramscija u Italiji.

Politika je u međuvremenu postala tržište na kojem je cilj u danom trenutku pokupiti što više glasova, s tim da valja razlikovati male od velikih stanaka. U izrazito dvostranačkim sustavima, kakav je britanski, međusobna ‘krađa’ ideologije postala je uobičajena, pri čemu glavu riječ obično vode šefovi stranaka. Tony Blair, bivši vođa laburista, u povijesti je ostao zapamćen kao čovjek koji je realizirao famozni treći put, odnosno kombinirao tradicionalne ljevičarske vrijednosti s premoćno liberalnim konceptom ekonomije. Nešto slično u obrnutom smjeru sada provodi nova šefica konzervativaca Theresa May, koja je kao ključne točke svog mandata navela rješavanje mnogih problema iz tipično ‘lijevog portfelja’ kao što su nejednakost prihoda, predstavljenost radnika u upravama poduzeća, varanje na porezu (ponajprije poduzeća) i stambeno zbrinjavanje.

Budući da veliki bacaju široku mrežu i hvataju što više glasova, otvara se prostor malima koji pokušavaju zauzetiti tako oslobođen ideološki prostor, što je trend itekako uočljiv u Hrvatskoj. ORaH je, primjerice, pokušao izgraditi svoj položaj ponajprije kod mlade, lijevo orijentirane populacije, Most kod nezadovoljnika s dvjema velikim strankama uz nejasan vrijednosni miks, a Pometno kod onih umornih od svih drugih i željnih stručnosti lišene ideologije. Nijedna od tih stranaka nije istaknula ideologa ili osobe odgovorne za programe, uvijek je riječ o timskom radu, vanjskim doprinosima, hrvatskim građanima ili deklariranoj odsutnosti stranačkog svjetonazora.

Velika su snaga stranke ORaH 42 programske politike na kojima su sudjelovali brojni autori, nestrančki i stranački stručnjaci. ORaH je oduvijek programska stranka, magnet za stručnjake i intelektualce – poručuju iz te stranke, a u Mostu tvrde kako ‘od prvog dana u Mostu postoji stajalište da o svjetonazorskim pitanjima odlučuje svatko prema svojim stajalištima’. Demantiraju u medijima popularnu tezu o Nikola Grmoji kao čovjeku koji oblikuje stranačka opredjeljenja. Vrijeme je za demokraciju u praksi, a ne samo na papiru, odnosno vrijeme je da se cijela stranačka struktura prestane skrivati iza istaknutih vođa ideologa ili kako ih već zovu. To su dokazano pojedinci koji misle na svoj interes umjesto na nacionalni – decidirano u Mostu odbacuju i sâm koncept svjetonazorskih oblikovanja stranke.

Na našem programu za parlamentarne izbore 2015. radilo je više od četrdeset stručnjaka iz raznih područja. Svatko je od njih lider na svom području i vrhunski profesionalac. Taj program zajednički je rad svih njih i neki su ga analitičari proglasili najboljim u Hrvatskoj u posljednjih 25 godina – kažu u stranci Pometno.

Jednako je sramežljiv i veliki dvojac iako su se u proteklim godinama upravo kod njega mogli vidjeti pokušaji jasna oblikovanja temeljnih vrijednosti iz ruku jednoga čovjeka. Davor Ivo Stier objavio je potkraj prošle godine ‘Novu hrvatsku paradigmu’, knjigu koju su mnogi doživjeli kao manifest novog HDZ-a, a Antun Vujić bio je u SDP-u angažiran za izradu cjelovitog programa stranke na prošlim izborima. Socijaldemokrati su se u međuvremenu od svoga snažnijeg vrijednosnog pozicioniranja ulijevu inspiriranog Vujićevim programom okrenuli prema sredini, ali zato je HDZ dobio novog predsjednika čija je vizija stranke u velikoj mjeri usklađena s onom Stierovom.

Svježe imenovani politički tajnik odbacuje postojanje ‘ideologa stranke’, pa tako i takvu titulu za sebe, tvrdeći kako je nedavno predstavljeni program stranke, koji HDZ vraća demokršćanskoj sredini, proizvod predsjednika Andreja Plenkovića. Ipak, priznaje da su ideje iznesene u njegovoj knjizi dio nove pozicije stranke. Treba svakako primijetiti i da je tijekom stolovanja Tomislava Karamarka stranka itekako imala svog ideologa, a to je bio upravo – Karamarko. Premda nije izravno sâm pretočio svoja razmišljanja o hrvatskom društvu u nekakav dokument, ono što je govorio u medijima i poslije pokušao napraviti, malu kulturnu revoluciju maio-stičkog tipa, upućuje vrlo jasno na njega kao stranačkog ideologa, odnosno čovjeka koji je aktivno oblikovao svjetonazorski smjer HDZ-a.

Iz SDP-a, uz detaljno navođenje socijaldemokratskih vrijednosti kojima se stranka vodi, ističu bivšeg predsjednika Ivicu Račana (‘Načela djelovanja’, 2006.) i sadašnjeg Zorana Milanovića (‘Naš smjer’, 2016.) kao ljudje koji su ponudili osnovna ideološka usmjerenja stranke. Nakon donošenja programa iz 1996. SDP je, kao i većina stranaka u svijetu, rad na artikulaciji programa vezivao uz demokratske cikluse, pa i naši političko-programski dokumenti od tada nose oznake izbornih programa ili deklaracija – objašnjavaju u SDP-u.

Možda je najbolji opis navedene predizborne fleksibilnosti stranke zaključak prema kojemu ‘mi program stranke ne gledamo kao autorizirani operativni sustav na tržištu, nego kao neku vrstu otvoreno koda, politike otvorene svima koji žele solidarno i organizirano raditi za ljudska prava, ekonomsku jednakost i društvenu pravdu’. Izostanak jasne političke orijentacije i plivanje po političkom spektru od izbora do izbora Popović objašnjava brzinom promjena u svijetu koje fiksnu ideologiju čine nemogućom. Kao primjer navodi Francuskiju ‘u kojoj su nekadašnja uporišta Komunističke partije u radničkim četvrtima nakon pojave globalizacije 90-ih i slobodnog protoka ljudi, usluga i robe postala glavna uporišta Nacionalne fronte kako bi se zaštitili od prodora stranaca i jeftine radne snage’.

Zbog tih razloga stranke su ‘primorane odgovarati na konkretne izazove koji se katkad kose i s ideologijom’, kao što je bio slučaj s državnom intervencijom tijekom krize 2008. u Americi koju su prihvatili i najzagriženiji libertarijanci. Prema svemu sudeći, prošlo je vrijeme stranačkih ideologa koji bi nudili jasne i definirane vrijednosti i ideje stranke. Teško je ljuljati se svjetonazorski od jednih do drugih izbora i istodobno imati precizno napisan kodeks političkih pozicija. Male stranke pak koje pokušavaju uhvatiti one koji žele tu vrijednosnu sigurnost ne uspijevaju konkurirati ozbiljnije na izborima jer si tako sužavaju manevarski prostor. Posljednja moda prema kojoj se, zapravo, izbjegava jasno ideološko definiranje nekako je i logična, pogotovo ima li se na umu ono što primjećuje Popović: – Uostalom, ideologija je uglavnom uvijek bila povezana sa svjetonazorom određene klase, a klasna podjela danas u strogom smislu riječi više ne postoji. S obzirom na to da klasa postaje iznimno fluidan koncept, klasični ideolozi ostali su bez posla.