THERESA MAY Nova britanska premijerka najavila pregovore s Unijom za kraj godine

Nered koji su napravili zagovornici izlaska Britanije iz EU, a koji su se povukli nakon referendumu, sad bi trebala počistiti, naravno, žena. Donedavnoj ministrici unutarnjih poslova i protivnici Brexita odabir ‘pogrešne’ strane na referendumu nije našteto, kao ni to što nije uspjela smanjiti imigraciju u Britaniju.

Čest da počisti nered koji iza sebe ostavlja bivši britanski premijer David Cameron dobila je dosadašnja ministrica unutarnjih poslova Theresa May (najduže na toj funkciji u posljednjih pedeset godina), nakon što je od kandidature za novu šeficu Konzervativne stranke i države odustala javnosti prilično nepoznata Andrea Leadsom, državna tajnica za energetiku. U za Britaniju uobičajeno pragmatičnoj smjeni na vrhu May je samo nekoliko dana nakon odustajanja protukandidatkinje preuzela obje funkcije iako bi u suprotnome morala pričekati do rujna (uz čvrstu pretpostavku da bi pobijedila slabašnu konkurenciju). Tako je svakako otklonjena mogućnost prijevremenih izbora koje je oporba tražila, May nema nikakvu namjeru tražiti legitimnost od građana prije 2020., odnosno kraja mandata.

Zadatak joj nije nimalo lak: 59-godišnja vikarova kći bila je u kampu za ostatak u Uniji za razliku od svoje protivnice, no ne gaji nikakve iluzije o vrđanju u vezi s rezultatima referendumu. Kad je riječ o novoj premijerki, Britanija napušta EU i iz toga valja spasiti što se spasiti dade. – Brexit je Brexit i od njega ćemo napraviti uspjeh – bila je sasvim jasna May. U jednom od svojih nastupa bila je jednako rezolutna, odbacila je sve snove o drugom referendumu i pokušajima ostanka u EU na ‘neki drugi način’. Usprkos glasnim zahtjevima iz Bruxellesa, posebice iz usta predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera, nova premijerka ne namjerava se žuriti s početkom razgovora o napuštanju, odnosno aktiviranjem famoznoga članka 50., do kraja godine.

May je imala uvjerljivo više glasova od Andree Leadsom u prvom krugu biranja novog šefa Konzervativne stranke. Njezinoj kandidaturi nije štetilo ni odabiranje ‘pogrešne’ strane na referendumu ni to da kao ministrica unutarnjih poslova usprkos tvrdim stajalištima i jasnim obećanjima nije uspjela smanjiti imigraciju u Britaniju. Oni koji su mogli biti mnogo izazovnija imena na unutarstranačkim izborima ispalili su zbog raznih spletki. Bivši gradonačelnik Londona Boris Johnson, iznimno grlat zagovornik izlaska iz EU i favorit za Cameronov stolac, nakon referendumu polako se počeo odmicaniti od nereda kojem je pripomogao, a Michael Gove, njegov poobočnik, kažnjen u stranci jer je doživljeno da je Johnsonu zabio nož u leđa (podupirao je njegovu kandidaturu, a onda mu okrenuo leđa i u maniru ‘državnika novoga kova’ ponudio sebe za premijera premda je dotad tu ideju odbacivao gotovo s gnušanjem). Put je tako maksimalno olakšan za malo oprezniju May koja je, nalik na jednoga kandidata u ovim krajevima, jednostavno ušetala u prazan dvorac nakon opće ‘makljaže’. Nabrzaka sklepan program uglavnom ne odudara od onoga što je Cameron nudio na izborima: May je najavila obračun s utajivačima poreza (ponajprije tvrtke i oni dubljeg džepa), rješavanje stambenog pitanja, smanjenje nerazmjera u plaćama radnika i menadžera te niže troškove energije.

Tako je ostala na liniji snažna guranja na tradicionalno laburiistički teritorij, s čime je Cameron, među ostalim, dobio izbore. Njezin je dodatni začin radničko sudjelovanje u odborima, što bi mogla postati vrlo zanimljiva tema u Britaniji ako May bude ozbiljna u svojoj nakani. – Ako budem premijerka, u odborima tvrtki neće biti zastupljeni samo potrošači nego i radnici – rekla je May. Doduše, tek treba precizirati što je to potrošač i kako će biti zastupljen, ali zato će barem tehnički biti lakše odrediti tko je radnik. Menadžerima će zaprati i promjenom prirode glasovanja dioničara o višini menadžerskih plaća iz savjetodavnog u obvezujući.

Političku veteranu dosad su uglavnom doživljavali kao nezanimljivu, ali ako samo neke od tih namjera počne provoditi u stvarnost, mogla bi naglo postati vrlo zanimljiva. To su, ipak, samo političarska obećanja, treba vidjeti koliko je premijerka ozbiljna, a koliko se želi svidjeti širim masama. Jasno je da su neki od najzagriženijih glasača za izlazak iz EU bili radnici koje je britanski kapitalizam ostavio na marginama, pa su žrtvenog jarca našli u Uniji. Osim toga, glasovanje za izlazak mnogi su doživjeli kao sjajnu priliku za inat elitama koje su svesrdno navijale za ostanak. May je to, čini se, shvatila i pokušava omešati ‘zaboravljene’ slojeve.

Kad je riječ o javnim financijama, svakako jednoj od najvažnijih tema koje određuju tijek mnogih rasprava, premijerka je zasad prilično maglovita. Ministar financija George Osborne fiskalni je jastreb posvećen rezanju, a May nije bila jasna kakvu će politiku voditi. Na stolu su rezanje poreznih stopa i veća državna potrošnja, ali i smanjenje duga i deficit. Financial Times podsjeća na to da je ministar napuštao gotovo sve relevantne ciljeve koje je zacrtao. Nakon šest godina stezanja remena Osborne je ukinuo ograničenje potrošnje na socijalu, nije uspio postići zatvaranje smanjenja duga, a na kraju je odustao i od proračunskog viška do 2020. Malo lakša ruga vrlo je vjerovatna, pogotovo nakon što je Osborne već počeo puštati kočnice, no tek će se vidjeti koliko je May voljna promijeniti vladin smjer.

Njezin izbor ministra financija, što će teško biti opet Osborne, kojega je otvoreno kritizirala, bit će najznačajniji signal ponašanja države u ovome mandatu. Kao izgledan kandidat spominje se dosadašnji ministar vanjskih poslova Philip Hammond, kojega smještaju u fiskalne jastrove. Iako nije bilo tako planirano, brza smjena na vrhu bez daljnjega je dobra stvar. Tržišta su očekivano pozitivno reagirala – FTSE 250 skočio je za 2,5 posto odmah nakon razjašnjavanja situacije jer je sve bolje od neizvjesnosti, posebice one koja bi trajala iduća dva i pol mjeseca. Jednako je djelotvorna promjena dobra i za zemlju koja se suočava s posljedicama jedne od najvažnijih odluka u svojoj povijesti i treba jasno vodstvo, a ne politikantsko čerpanje. Otezanje sa slanjem formalnog zahtjeva Bruxellesu za razdruživanje pak moglo bi izazvati nove trzavice unutar stranke, ali manje unutar društva koje je još ošamuceno vlastitom odlukom i uglavnom nesigurno u njezinu ispravnost. May ima sve uvjete upisati svoje ime u povijest, ali i neslavnog propasti u njezin bezdan. Ako je zadnja britanska premijerka pokazatelj, izgledi su ipak na strani prve mogućnosti.