AGENCIJE EU

Nakon što su se britanski birači opredijelili za izlazak iz Europske unije i taman malo prije treće obljepnice hrvatskog ulaska u Europsku uniju, ponovno je aktualizirana priča o sjedištu neke od brojnih europskih agencija u Hrvatskoj. Zastupnik u Europskom parlamentu Davor Škrlec odmah je pozvao hrvatsku vladu na slanje zahtjeva za dobivanje domaćinstva Europske agencije za lijekove, koja se trenutačno nalazi u Londonu. S obzirom na to da taj grad u dogledno vrijeme više neće moći biti središte agencija u sklopu Europske unije, a Hrvatska ima relevantnu farmaceutsku industriju, Škrlec smatra da bi takav hrvatski zahtjev imao smisla. ‘Smatram da uz dugogodišnju tradiciju farmaceutske industrije u Hrvatskoj, poput Plive ili Belupa, te iskustva Imunološkog zavoda i znanstveno-istraživačkog potencijala, možemo ponuditi kvalitetnu ekspertizu i preuzeti odgovornost za promicanje javnog zdravlja na području cijele Unije. Za Hrvatsku bi to značilo daljnji razvoj kapaciteta u tom području, ali i nova zapošljavanja visokoobrazovane radne snage’, smatra. Druga ideja, koja kola još od ulaska Hrvatske u EU 2013., dizanje je Regionalnog centra za razvoj poduzetničkih kompetencija Jugoistočne Europe (SEECEL), čije se sjedište gradi na zagrebačkoj Kajzerici uz pomoć europskog novca, na razinu europske agencije.

Slijedom odgovora iz Komisije čini se da SEECEL nije baš dohvatljiv, ali to ovisi o kutu gledanja. Tako se Centar za razvoj poduzetničkih kompetencija za jugoistok Europe djelomično financira iz fondova EU te je Komisija zastupljena u njegovu međunarodnom upravnom odboru, on nije tijelo EU, poručuju iz predstavnih u Zagrebu. S druge strane, iz SEECEL-a se može čuti sasvim drugačija priča prema kojoj je ta ideja itekako živa i zdrava te da je ta institucija realno u najboljoj startnoj poziciji za dobivanje takvog statusa. Neke važne kriterije zadovoljava, poput razvijanja poduzetništva u EU i zemljama koje primaju pomoć EU, što je naznačeno kao jedan od prioriteta u planovima Europske unije (Europa 2020), već je sada referentna točka Komisije u području učenja za poduzetništvo za cijelu Europu, a postoje i simpatije unutar Komisije. Trenutačna je prepreka načelno regionalni karakter Centra i činjenica da je samo Hrvatska članica EU od zemalja koje sudjeluju u aktivnostima SEECEL-a, ali jasna je želja nadograđiti ga i učiniti europskim središtem poduzetničkih kompetencija.

Postoji mogućnost i smještanja tajništva Sporazuma o transportnoj zajednici Zapadnog Balkana (inicijative EU za bolje prometno povezivanje Zapadnog Balkana s Unijom) u Hrvatskoj, ali nejasno je koliko hrvatske institucije na to računaju i je li se u tom smislu nešto konkretnije napravilo jer u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, ključnoj instituciji kada je lobiranje za agencije u pitanju, nisu odgovorili na to pitanje. Umjesto toga poručuju da ‘trenutačno nema prijedloga Komisije za osnivanje novih agencija EU’, ali da ‘Hrvatska, unatoč tome što je najmlađa članica EU, pozorno prati mogućnosti za osnivanje nove agencije EU sa sjedištem u RH’. Drugim riječima, kad se jednog dana nešto bude osnivalo, Hrvatska će to pokušati dobiti, pored još četiri ‘prazne’ članice, vjerojatno i pokoje starije kojoj nije dovoljno agencija.

Načelno, svaka država članica ima pravo na udomljavanje jedne takve institucije, kojih je trenutačno ukupno 40-ak i sa sobom nesumnjivo donose koristi domaćinima, posebice lokalnim zajednicama u kojima su smještene (promocija, konferencijski turizam, snažniji razvoj danog sektora, radna mjesta, veća potrošnja itd.). Ne moraju, naime, biti smještene u glavnom gradu, pa tako Škrlecov kolega Tonino Picula priželjkuje smještanje agencije u Vukovar. Kolegini ideju pozdravlja, ali podsjeća da su raspon mogućnosti, kao i konkurencija, veliki. Ujedinjeno Kraljevstvo je domaćin i Europskoga nadzornog tijela za bankarstvo (EBA) i djelomično Agencije za uvježbavanje policajaca, kaže Picula, a sjedišta osim Hrvatske još nemaju Slovačka, Cipar, Bugarska i Rumunjska. Njih pet čeka svoju agenciju, a druge obaraju rekorde, pri čemu je Belgija nedodirljivo prva s čak osam različitih agencija, slijede Španjolska s pet i Francuska s četiri, čak i susjedna Mađarska dosada ‘upeca’ već dvije.

Picula na stvari ne gleda pesimistički, podsjeća da su i druge članice na te institucije čekale po nekoliko godina, iako izlazak Ujedinjenoga Kraljevstva vidi kao katalizator tog procesa. Kao dohvatljive, ali i ekonomski isplative mogućnosti vidi spomenuto tajništvo Transportne zajednice, s obzirom na geostrateški položaj Hrvatske, i Agenciju za lijekove, čemu dodaje i svoju sugestiju formiranja Agencije za malo i srednje poduzetništvo, za koju misli ‘da bi bila sjajna prilika za Hrvatsku s obzirom na strukturu našega gospodarstva’. Kakva je sudbina dviju agencija trenutačno smještenih u Ujedinjenom Kraljevstvu nemoguće je procijeniti, a u Komisiji ne žele komentirati njihovu sudbinu imajući u vidu da službena procedura izlaska još nije ni pokrenuta. Ipak, teško je vjerovati da Hrvatska može računati s nekom od dvije agencije u UK, koje su regulatorne i objektivno preambiciozan zalogaj. Iz MVEP-a poručuju da situaciju prate, ali da razgovore o preuzimanju agencije nije moguće pokrenuti prije nego počnu pregovori o razdruživanju UK i EU.

Načelna pravila o osnivanju i razmještanju agencija postoje, ali svode se na dogovor država članica. Kada se odlučuje o osnivanju decentralizirane agencije, odluku o mjestu sjedišta donose predstavnici država članica zajedničkim dogovorom, u skladu s člankom 341. Ugovora o EU. Zajedničkim pristupom propisan je niz kriterija koji se moraju uzeti u obzir prilikom odabira mjesta sjedišta decentralizirane agencije. Također, tu odluku treba donijeti prije dovršetka zakonodavnog postupka osnivanja agencije kako bi se omogućilo izravno otvaranje agencije u odabranom mjestu sjedišta’, ističu iz Komisije. Što se financiranja tiče, obično je riječ o sredstvima iz europskog proračuna, premda postoje i druge varijante kao što je sufinanciranje nacionalnim sredstvima i/ili naknadama iz sektora (ono što se u Hrvatskoj popularno naziva parafiskalnim nametom).

Iz napisanog sasvim je jasno da je riječ o ponajprije političkom procesu i potrebi snažnog lobiranja, pa stoga ne čudi da je Hrvatska još uvijek kratkih rukava. Vlada, koju Hrvatska možda jednom dobije, morala bi se jasno opredijeliti za neku od opcija i početi je snažno gurati na svim pravim mjestima, a središnju operativnu ulogu u tome imalo bi Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i, u slučaju ‘guranja’ SEECEL-a, Ministarstvo poduzetništva i obrta. Drugi faktor je konkurencija, odnosno zainteresiranost drugih članica, pri čemu sigurno ne pomaže da je Hrvatska zadnja na redu, kronološki gledano. Sve ostale članice koje se ne mogu podići sjedištem neke agencije ušle su prije, Cipar i Slovačka još 2004., Rumunjska i Bugarska 2007., pa i to može biti određeni hendikep, stoga je iznimno važno pokušati progurati neki vlastiti projekt, koji ti ne mogu drugi uzeti. Sve pada na lobističku snagu pojedine članice, s čime se slaže i Picula. ‘To je pitanje kojim prije svega trebaju pozabaviti nadležne institucije Republike Hrvatske i naše stalno predstavništvo pri EU’, tvrdi. Stječe se dojam da SEECEL, usprkos određenim nedostacima i nategnutim šansama iz trenutačne perspektive, predstavlja najkonkretniju hrvatsku šansu, ali ako MVEP nastavi pasivno pristupati problemu, čekanjem da EU jednog dana odluči osnovati neku agenciju za nešto, pa da se onda ubaci u natjecanje za to, na europsku agenciju u Hrvatskoj će se čekati i mnogo dulje od sljedećega proračunskog razdoblja EU.