OVRHA

Ovrha se u pravilu prekida samo iznimno. To ipak nije nemoguće, posebno ako je sud ‘odlučio podnijeti zahtjev Europskom sudu o tumačenju prava Europske unije ili o valjanosti propisa koji su donijele institucije Europske unije’.

Kada dođe do ovršnog postupka, pretpostavlja se da je propisana procedura provedena i da s ovrhom ne treba čekati i time pogodovati dužniku. No, jedno je takvu tvrdnju izreći načelno (što nitko neće ni dovoditi u pitanje, posebno jer u pravilu do pokretanja ovrhe prođu godine), a drugo je provedba u praksi, posebno ako se u međuvremenu promijene neke okolnosti. Uloženi izvanredni pravni lijek može dovesti do uklanjanja ovršne isprave. To se ne događa često, a još rjeđe tako da se otklene sve posljedice ovršne isprave i definitivno obustavi ovrha.

Pri tome treba razlikovati obustavu ovrhe, koja je u pravilu definitivna, od prekida ovrhe, koji znači da se zaustavljaju sve radnje u ovrsi, ali samo dok se ne dogodi nešto što se čeka i ovisno o tome što se dogodilo s ovrhom nastavit će se ili će se ovrha obustaviti. Naravno, od prekida ovrhe treba razlikovati i odgođu ovrhe, koja ničim izravno ne otklanja značenje ovršne isprave, ali traži da se primjerice pričeka s ovrhom dok se donese odluka o uloženom izvanrednom pravnom lijeku.

Hrvatski je Ovršni zakon dosta opsežan, ima čak 371 članak s mnogo stavaka i podstavaka, a i mijenjan je mnogo puta. Pri tome ne mislimo samo na izmjene i dopune Ovršnog zakona nego i na donošenje potpuno novih zakonskih tekstova. No unatoč svemu tome u takvom se zakonskom tekstu nije našlo mjesta za institut prekida ovršnog postupka, što je vrlo čudno. Međutim, to ne znači da je riječ o potpunoj pravnoj praznini zato što je Ovršni zakon u članku 21 uputio na odgovarajuće odredbe (u ovom slučaju o prekidu) Zakona o parničnom postupku (ZPP). Tako se razlozi za prekid postupka ovrhe nalaze u čl. 212. i 213. Zakona o parničnom postupku i uglavnom riječ je o razlozima koje i nije moguće dovesti u pitanje, a koji su na neki način nužno zlo svakog postupka. Tako je primjerice očito da postupak treba prekinuti ako je stranka umrla, pri čemu će se nastaviti kada se dostavi dokaz (u pravilu rješenje o nasljedivanju) tko je nasljednik ili tko su nasljednici. Slično je sa svim razlozima iz čl. 212. ZPP-a.

No, bitno je drukčije s člankom 213. Zakona o parničnom postupku. Njegov drugi stavak kaže da će do prekida doći ako je sud ‘odlučio podnijeti zahtjev Europskom sudu o tumačenju prava Europske unije ili o valjanosti akta koje su donijele institucije Europske unije’. Taj drugi stavak je (naravno ako je riječ o slučaju koji ima tu europsku dimenziju, a može je imati uvijek ako su u pitanju načela, primjerice legitimnog očekivanja ili razmjernosti) na neki način neiscrpna mogućnost za prekidanje postupka, što će se s vremenom naravno smanjivati.

Prvi stavak istog članka Zakona o parničnom postupku je pak klasičan domaći, to je situacija kada sud (iako bi mogao sâm riješiti pitanje) odluči pričekati da o njemu odluči netko drugi. To je već mnogo zlorabljeno u praksi i teško se oteti dojmu da služi upravo zloporabi. Naime, jedno je iz tih razloga prekidati parnični postupak (iako će i tamo često biti riječ o ‘kupovanju vremena’), a drugo ovrhu. Međutim, taj razlog postoji kao mogućnost za prekid. No ovrha bi se trebala prekinuti samo iznimno, uz vrlo strogo tumačenje načela prema kojemu se svaka iznimka mora jako usko tumačiti.

Kad se odgađa na prijedlog ovršenika, sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknađiv ili teško nadoknađiv štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu:

ako je protiv odluke na temelju koje je određena ovrha izjavljen pravni lijek
ako je podnesen prijedlog za povrat u prijašnje stanje u postupku u kojemu je donesena odluka na temelju koje je određena ovrha ili prijedlog za ponavljanje postupka
ako je podnesena tužba za poništaj presude izbranoga suda na temelju koje je određena ovrha
ako je podnesena tužba za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništavosti
ako je ovršenik izjavio žalbu protiv rješenja kojim je potvrđena ovršnost ovršne isprave, odnosno ako je podnio prijedlog za ponavljanje postupka u kojemu je to rješenje doneseno
ako ovršenik ili sudionik u postupku zahtijeva otklanjanje nepravilnosti pri provedbi ovrhe
ako ovrha, prema sadržaju ovršne isprave, ovisi o istodobnom ispunjenju neke obveze ovrhovoditelja, a ovršenik je uskratio ispunjenje svoje obveze zato što ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu niti je pokazao spremnost da je istodobno ispuni.

Odluku o prijedlogu za odgodu sud će donijeti nakon što ovrhovoditelj omogući da se o njemu očituje, ako okolnosti slučaja ne zahtijevaju da se postupi drukčije. Sud može na zahtjev ovrhovoditelja odgođu ovrhe uvjetovati davanjem primjerene jamčevine.