Ribnjaci

Dlaskom Hrvatske u EU domaći su ribnjaci na kopnu dobili još jednu priliku da povećaju proizvodnju, ali najvjerojatnije će proći još dosta godina dok se ne vrate na staze stare slave. Istovremeno uvođenjem carina i prelevmana izgubili su tržišta Bosne i Hercegovine i Srbije, na kojima im je ionako već bio sužen prostor jačanjem konkurencije iz tih zemalja.

Najveći proizvođač slatkovodne ribe u Hrvatskoj Ribnjačarstvo Poljana u Kaniškoj Ivi kod Garešnice nema izvoznih problema jer, kaže direktor Milan Božić, izvozi u dobar dio zemalja EU, pogotovo otkako su mu se širom otvorila njezina vrata. Od 1300 tona ribe koliko proizvede na godinu (što je trećina hrvatske proizvodnje) 80 posto plasira na tržišta Slovenije, Austrije, Italije, Njemačke, Mađarske, Poljske, Češke, Rumunjske i Bugarske. I drugi uspjevaju plasirati svoju ribu na ta tržišta, poput Ribnjačarstva Končanica, ali kako kaže njegova direktorica Nada Lukić Kolundžić, ta tržišta najprije pojedu svoju ribu, pa tek onda onu iz uvoza.

Najveći su potrošači slatkovodne ribe Njemačka, Mađarska, Češka i Poljska, a Božić navodi primjer Poljske, u kojoj se proda 17 tisuća tona na godinu samo njihove domaće ribe, što nije dovoljno i na tom se tržištu otvara mogućnost plasmana ribe iz Hrvatske. To je pak jedna strana medalje, na koju ukazuje i Lukić Kolundžić, ali upravo se tu otvara pitanje i konkurentnosti naših tvrtki u tim zemljama. Napominje da je prijevoz dosta skup u te zemlje jer se riba prevozi u specijaliziranim uvjetima s vodom i kisikom, a s obzirom na to da su i troškovi proizvodnje u našoj zemlji veći nego u zemljama gdje izvozimo, pitanje je kada ćemo uspjeti podići proizvodnju kako bismo opskrbljivali ta tržišta.

Podatak da se prije rata u Hrvatskoj proizvodilo 17 tisuća tona slatkovodne ribe zvuči nestvaran u današnjim okolnostima, ali osim što je većina ribnjaka bila na okupiranim područjima 90-ih godina i devastirana je, glavni razlog pada proizvodnje je što se raspodom Jugoslavije izgubilo tržište, poglavito Srbije i Bosne i Hercegovine, a u Hrvatskoj pak nije nikad bila nešto posebno popularna slatkovodna riba (i na kopnu se više tražila morska).

Ipak, poslije rata su se počela opet otvarati tržišta tih dviju zemalja i ostalih iz bivše Jugoslavije, ali je i konkurencija u tim zemljama postala jača, pa je tako najveći uzgajivač u Srbiji tvrtka Ečka, koja kod Zrenjanina uzgaja slatkovodnu ribu na četiri tisuće hektara, što je trećina ukupne hrvatske površine. Uzgajivača ima i u središnjoj Srbiji, koji su shvatili da je u toj zemlji kultura konzumiranja slatkovodne ribe dosta velika, tako da danas Srbija uvozi vrlo malo tog proizvoda. I u BiH je slična situacija, primjerice ribnjaci Saničani kod Prijedora uzgajaju ribu na 1300 hektara, a ima ih još koji su otvoreni poslije rata, tako da je konkurencija mnogo jača nego prije.

Napokon, ulaskom Hrvatske u EU našim su uzgajivačima u tim zemljama nametnute carine i trošarine koje, kažu sugovornici, znatno poskupljaju ribu na tim tržištima.

Činjenica da proizvodnja iz godine u godinu pada pokazuje da, bez obzira na to što se većina ukupne slatkovodne ribe iz Hrvatske izvozi (90 posto), još uvijek ribnjaci nisu uspjeli iskoristiti blagodati tržišta EU. Prema podacima iz registra uzgajivača slatkovodne ribe, danas u Hrvatskoj ribu uzgaja 39 tvrtki, što je šest manje nego ih je bilo u 2014. Gledajući prema površini, i tu se dogodio pad, jer prema riječima Božića, koji je istovremeno i predsjednik Udruženja ribarstva HGK, danas se slatkovodna riba uzgaja na 12 tisuća hektara površine, ako je i toliko, što je za 1,5 hektara manje nego samo prije dvije godine. I to je još jedan pokazatelj da tu djelatnost polako napuštaju dok se ostali bore za svoje mjesto na tržištu. Možda je još bolji pokazatelj da ta proizvodnja iz godine u godinu gubi bitku podatak da je lani u Hrvatskoj proizvedeno 3430 tona ribe, što za nekih 400 tona manje u odnosu na 2014., u kojoj se ukazao tračak nade s obzirom na to da je te godine proizvodnja nešto povećana u odnosu na ranije godine. No kako nam kažu uzgajivači, bio je to tek plod nekih slučajnosti, a ne njihove efikasnosti (manje ptica grabljivica, vremenski uvjeti i sl.).

Osim Poljane i Končanice, među najvećim uzgajivačima slatkovodne ribe u Hrvatskoj još su i PP Orahovica u vlasništvu MSana, Ihor Park u Crnoj Mlaki, Miagro iz Našica, Ribnjak 1961 u Sišćanima kod Čazme, Stari ribnjak kod Slavonskog Broda i Ribnjačarstvo Garešnica. Končanica je u zadnjih pet godina uložila 25 milijuna kuna u obnovu ribnjaka i sada upotrebljava 940 hektara, a planira obnoviti još 400 hektara.

Ribnjačarstvo Končanica proizvodi 900 tona slatkovodne ribe na godinu, od čega 650 tona otpada na konzumnu ribu, a ostalih 250 tona je riblja mlad. Glavna uzgojna vrsta je šaran, koji čini oko 80 posto proizvodnje, a osim šarana uzgajamo sivoga i bijelog glavaša (tolstolobik), amura, soma, štuku i smuda – kaže Lukić Kolundžić.

Kaže da se najviše fokusiraju na izvoz jer je na domaćem tržištu potrošnja slatkovodne ribe dosta niska u odnosu na ostale zemlje EU, pa 70 posto njihove ukupne proizvodnje ide u izvoz, najviše u Češku, Poljsku, Mađarsku i Italiju. Suradnja s partnerima iz Srbije i BiH i dalje traje, ali je, kaže, otežana zbog administrativnih barijera. No upozorava, kao i direktor Ihor parka iz Crne Mlake Ivan Prepolac, na nestabilnost cijene ribe, a poglavito rast troškova uzgoja. Cijena hrane (žitarica) raste (Končanica je lani platila za prehranu ribe dva milijuna kuna), visoki su troškovi zakupa površina, certificiranja, obrtnoga kapitala, a i veliki je utjecaj prirodnih faktora i šteta od ribojednih životinja (ptice, vidre, žabe itd.) te zbog promjena u klimatskim uvjetima (češće suše i poplave). Primjerice, upravo zato što su ribnjaci Ihor parka u ornitološkom rezervatu ne mogu uzgojiti više od 450 tona ribe u godini na 630 hektara, a direktor Prepolac smatra da bi proizvodnju mogao povećati i do 50 posto. No situacija je za taj ribnjak, čini se, još ozbiljnija.

– Ovakvo stanje naše ribnjake vodi u obustavu proizvodnje jer ona više nema smisla, a to bi se moglo desiti već sljedeće godine – kaže Prepolac.

Smatra, ali i drugi se sugovornici slažu, da država zakonskom regulativom nije omogućila ribnjacima zaštitu od ribojednih životinja, što stvara velike gubitke ribogojilištima. Na to su ukazivali svi, ali kažu da u Ministarstvu poljoprivrede nisu reagirali na te probleme. Kažu da je država smanjila naknadu za štete koje prouzrokuju zaštićene ptice i životinjske vrste, ukinula je komercijalne potpore za uzgoj i prodaju ribe koje su kompenzirale razliku u cijeni s ostalim tržištima te omogućavale investicije i održavanje konkurentnosti. Nametnuti su troškovi za certificiranje, naknade za pregled odobrenih objekata i mnogi drugi. Osim toga Božić je uz pomoć HGK nastojao riješiti da se ribnjaci oslobode niza parafiskalnih nameta, posebno vezanih uz vodne naknade, ali zasad nije uspio.

– A i veterinarske su usluge sve skuplje – upozorava Božić.

Ukratko, i fiš-paprikaš je bistriji od uvjeta za proizvodnju slatkovodne ribe u Hrvatskoj.

No najveći je problem da država ne rješava pitanje dugogodišnjih zakupa ribnjaka. Naime, ribnjaci u državnom vlasništvu ne mogu se prodati nego se daju u zakup, a taj je problem vrlo važan ne samo za poslovanje ribnjaka, nego, još važnije, za povlačenje sredstava iz fondova EU. Božić kaže da je Hrvatskoj do 2020. na raspolaganju 350 milijuna eura za ulaganja u cjelokupno ribarstvo, a bez rješavanja tog problema teško će se povući sredstva za ulaganja u slatkovodno ribarstvo. Problem je u katastru i zemljišnim knjigama u kojima su različiti podaci, a opet podaci iz oba dokumenta vrlo često ne odgovaraju stvarnom stanju. Zbog toga i država teško daje dugogodišnji zakup, ali kako kaže Božić, istovremeno ne čini ništa da uskladi gruntovnicu i katastar sa stvarnim stanjem.

Unatoč izvoznoj perspektivi, zbog niza barijera nije izgledno daljnje ulaganje u slatkovodno ribarstvo, pa ono i dalje ne samo da stagnira, nego generalno gledajući propada. No najveći među njima ipak ulažu u ribnjake, što znači da će se u sljedećim godinama broj ribnjaka smanjiti, ali i da će najjači opstati, no nezahvalno je prognozirati kad će krenuti u veću ekspanziju.