Tehnička vlast povlači sumnjive kadrovske poteze

Korporativno upravljanje nije za političare. No dok menadžeri koji su se dokazali u državnim tvrtkama izlaze iz politike, politika se vraća u korporativni sektor kadroviranjem i uzurpiranjem upravljačkih prava.

Sve se iscrpljuje u dva scenarija, država kao regulatorica i država kao vlasnica, naravno, gdje to već jest. Misli da se u te dvije situacije može baš sve najveća je zamka za neuke, a u te ubrajam i dio političara. Dojam da se sve može, ustvari, upravo je suprotan i traži kristalnu čistoću i principijelnost u postupanju. Oni najneobzirniji koji ne razlikuju regulativno i vlasničko najčešće se upuštaju i u treću sferu, upravljačke, tj. menadžerske postupke i na taj način rad tako zahvaćenih kompanija čine potpuno nemoćnim. Na kraju sve završi prema zakonu ili na sudu. Da je u prethodnih nekoliko godina napravljen iskorak u korporativnom vođenju trgovačkih društava u državnom vlasništvu govore podaci koje je nedavno objavila Fina. Rezultati odstupaju od uobičajenih i očekivanih. Dosad je to uglavnom bila očekivana kritika neučinkovitosti državnog sektora. Ne treba iz tog izvješća izvlačiti povijesne zaključke, ali ovaj je put pozornost privukla činjenica da je statistika državnih trgovačkih društava bolja od privatnih. Naravno, u državnom sektoru samo 90-ak tisuća zaposlenih, a u mješovitom, privatnom i zadružnom višestruko više i državni tako ne može biti glavni motor razvoja. No ipak, netko će već morati analizirati i taj fenomen, posebno jer je dugoročno neodrživ, a neki veći izvlače krive zaključke. U prosjeku poduzetnici u državnom vlasništvu ostvarili su dobit od 39,8 tisuća kuna po zaposlenom, a poduzetnici u privatnom sektoru 18,7 tisuća kuna. To je ipak upola manje. Barem dugoročno, tako ne bi trebalo ostati. Sve to zabrinjava jer govori da poduzetnički motivi za koje pretpostavljamo da su ipak više izraženi kod privatnih poduzetnika nisu dali očekivane rezultate. Mnogi od njih kao da su sretni i zadovoljni da nisu potonuli u problemima i više ne sudjeluju u utrci stvaranja profita.

Državni sektor, koji uopće nije riješio pitanje nagrađivanja, tj. osnovne motivacije, pri tome ima bolje rezultate. Možda se u nekim sektorima gdje država dominira prelako dolazi do dobiti. Možda utječe i to što se država uspjela riješiti većeg dijela dugogodišnjih gubitaša i što je ipak početni dio restrukturniranja uspješno obavljen. Bilo je interesantno proučiti izvješće DUUDI-ja za 2015., iz kojeg je jasno da država više nije jako opterećena pitanjima gubitaša.

Na tako objavljene podatke, odmah je uslijedila reakcija i to u smislu: u to su uključeni dobri rezultati HEP-a. To je samo djelomično točno. Jest da HEP ima rast dobiti od 44 posto u odnosu na prethodnu godinu. U tome HEP Operator distribucijskog sustava ima dobit 725 milijuna kuna, tj. rast od 17 posto, a HEP Proizvodnja ima dobit 337 milijuna kuna, što je pad dobiti od 62 posto u odnosu na prethodnu godinu. Električna energija prodavana je u konkurentnijim uvjetima nego ranije. Prisutno je više prodavača, od GEI-ja do Telekoma i drugih, a i HEP je prvi put izašao na tržište Slovenije. I to s uspjehom. Sve to ne ide u prilog tezi da je samo sreća faktor uspjeha državnih trgovačkih društava.

Očito, postoji ozbiljnija potreba za analizu uzroka pada dobiti u privatnom sektoru. Mogućnost da objasnimo to kretanje starim mantram više ne postoji. Pitanja osvajanja novih tržišta, ovladavanja novim tehnologijama i financiranja novim jeftinijim kapitalom otvaraju se pred državom, a i regulatori tj. ministarstva morali bi imati viziju kuda vode državu, a ne baviti se uporno samo državnim sektorom. A poslije svakih izbora to liči na prastaru krilaticu o eksproprijaciji eksproprijatora. Ono što bi nas trebalo dodatno zainteresirati gubici su Ine od 1,2 milijarde kuna te Agrokorov gubitak od 197 milijuna kuna.

Hvalevrijedan je podatak da su poduzetnici privatnog sektora povećali broj zaposlenih za 4,2 posto, ali nije dobro da su plaće u privatnom sektoru 4685 kuna, a u državnom 6352 kune. Tendencije u statistikama državnih poduzeća su dobre. Pad je broja zaposlenih, koji smo godinama zazivali, 2,4 posto. Povećana je dobit za 7,4 posto i smanjeni gubici za 24,3 posto, a neto dobit je 3,9 milijardi kuna. Još samo tri godine neto dobit bila je manja od milijarde. Najviše imponira smanjenje gubitaka u državnom sektoru. Političari o tim podacima uglavnom šute, jer su uspjesi naslijeđeni, a u političkim previranjima nije baš jasno tko bi iz politike mogao tim profitirati. Jednostavno, menadžeri koji su dali najveći doprinos tim statistikama gotovo u pravilu ne sudjeluju u političkim nadmetanjima i izborima. Iz HEP-a pogotovo ne. Nitko iz toga najmoćnijeg poduzeća u državi nije u Saboru, a izgleda da to nije nitko ni iz prvih deset najvećih tvrtki u Hrvatskoj.

Čak ni nekada poznata politička imena nisu više u operativnoj politici. Npr. Dragan Kovačević, predsjednik Uprave Janafa, nije bio na izbornim listama. Predsjednik Uprave Podravke Zvonimir Mršić odmaknuo se i od nadmetanja unutar SDP-a. U cijelosti su se posvetili profesiji i to je dugooče-kivani pozitivan proces. U tom smislu pokušaji politike da neprincipijelno, mimo Zakona o trgovačkim društvima, mimo procedura popisanih na burzama gdje su te kompanije izlistane ovlada pojedinim trgovačkim društvima potpuno je neprihvatljiv. Sve pomalo liči na anegdot iz Tudmanovih vremena. Naime Predsjedniku su se navodno bili požalili da bi neki tajkun mogao prodati svoja poduzeća. Na što je Predsjednik odgovorio: – Neka proda ako misli da je njegovo. Takav je stvarno bio odnos vlasnika i politike.

Sada politika pokušava s dvadesetak posto vlasništva imenovati većinu članova Nadzornog odbora Podravke. Naravno, svaki dioničar ima pravo predložiti i puni sastav nadzornog odbora. Ali ako ste prodali dio tvrtke, molili partnere da ulože svoj novac u dokapitalizaciju, a nakon toga s preostalih dvadesetak posto tražite da sve bude samo po vašem, to je nepristojno uzurpiranje upravljačkih prava, kao i u aferi Ina – Mol, kada je čak i odlukom Vlade mimo vlasničkih prava mađarskom suvlasniku prepušteno pravo upravljanja. Država takve poruke ne bi smjela slati javnosti ako stvarno želi kome prodavati dio-nice i udjele. Radi li pritom pogreške Vlada sama na svojim sjednicama ili putem svojih tijela ili institucija kao što su DUUDI ili CERP, svejedno je. Tako se jednostavno ne smije raditi i zakon je u tome jasan. Čak i kada se ne bi radilo o tzv. tehničkoj vladi, ne bi se smjelo zagrabiti u upravljačka prava dublje nego što omogućava vlasnički džep.

Uopće ne sumnjam da iskusni korporativci kojih u Vladi ima to dobro razumiju i da ne stoje iza tih postupaka. Prepušteno je to nižim razinama, koje se o korporativnim principima, pravilima OECD-a, strategiji upravljanja državnim imovinom i kodeksima korporativnog upravljanja jednostavno ne brinu. Ili je prepušteno jer se politika tako dogovorila. Kada se vide i drugi prijedlozi kojih ne bi smjelo biti u ovoj Vladinoj situaciji, kao što su prijedlozi za Croatia Airlines, uskraćivanje razrješnice uspješnoj Upravi HPB-a itd., ostaje dojam da političari ništa nisu naučili. A mogli su. Jer svako uzimanje vlasti više od dozvoljenog na kraju uvijek plati politika. Statistike govore o boljim rezultatima državnih trgovačkih društava, ali sukobi u vezi s vladanjem njima rasplasavaju se. Znači i imaju se u vezi s čim. Zar će ponovno ispariti 3,9 milijardi kuna ranije spomenute dobiti i vratiti se na 680 milijuna, što je bio rezultat prije nekoliko godina? Vlast nad tvrtkama pokušava se ostvariti i mimo pravih vlasničkih odnosa. Neki zaboravljaju da su u pitanju redom dioničarska društva u kojim je država vlasnik samo dioniča. Bez prava na bivše komitete ili kako se već drugačije danas zovu grupe za pritisak.

Dio ministarstava, uz neaktivni DUUDI, isforsirao je natječaje za izbor uprava trgovačkih društava. Iako je jedan ministar pokušavajući objasniti u što su se to upustili rekao da ova vlada to neće dovršiti. Već ona koja tek dolazi. Sve češće postavlja se pitanje sudjelovati ili ne u tim natječajima. Zašto ne bi sudjelovali oni koji imaju dobre rezultate. Neka brojke govore. Smatram da se svi s dobrim rezultatima trebaju natjecati. Uz ostalo, i radi potvrde vlastite profesionalnosti. To što je cijeli taj sustav postao prekompliciran, nepotrebno složen samo govori da će ga već neka buduća vlada morati pojednostaviti i približiti odredbama koje propisuje Zakon o trgovačkim društvima. Vlada je previše toga, u želji da eliminira neke menadžere, dopisala u dodatnim kriterijima i dopustila da neki odsanjuju političku igru. Ipak riječ je o trgovačkim društvima i to ne bi trebalo zaboravljati. Svako eliminiranje kandidata mimo zakonskih odredbi ili kako je propisano aktima društva moglo bi završiti na sudu s unaprijed poznatim ishodom.