Home / Biznis i politika / CAMERON Nesretnik koji je napravio najveću pogrešku u karijeri

CAMERON Nesretnik koji je napravio najveću pogrešku u karijeri

D o posljednjeg trena bilo je neizvjesno hoće li britanski premijer David Cameron u povijest ući kao vrhunski hazarder ili nesretnik koji je napravio jednu od najvećih pogrešaka u svojoj karijeri, ali i u modernoj povijesti svoje zemlje. Cameron i svijet u petak su odgovor dobili: građani Ujedinjenoga Kraljevstva, njih 51,9 posto od 72 posto koji su se odazvali referendumu, glasovali su za izlazak iz Europske unije i time otvorili Pandorinu kutiju neizvjesnosti za sebe i ostale članice Unije.

S obzirom na to da je premijer političku budućnost vezao u potpunosti uz ishod referendumu i naknadno se opredijelio za ostanak u nefunkcionalnoj integraciji nejasnih kontura, nije mu preostalo drugo nego dati ostavku i, de facto, završiti političku karijeru.

Njegova je tragedija utoliko veća što je sve počelo gotovo kao šala, dobacivanjem sasvim uobičajenim za britansku političku praksu, a završilo kao ispisivanje povijesti s nejasnim ishodom. Konzervativna stranka oduvijek je imala radikalnije krilo koje gunda protiv Europske unije, ali jedino je Cameron na kraju nasjeo na tu priču i odlučio je pretvoriti u središnji element svoje kompletne političke karijere i premijerskog mandata. Od svih problema s kojima se mogao baviti i na njima inzistirati, on je posljednje izbore dobio uvelike jamčeći javnosti obećani referendum u slučaju drugog mandata i time zapečatio svoju sudbinu. Sve to, da bi utišao galamžije, odnosno riješio jedno pomalo djetinjasto natezanje unutar stranke. Činjenica je da radikalni anti-EU sentiment u Konzervativnoj stranci usprkos svom bukačkom karakteru i upornosti nije nikad uspijevao u potpunosti preuzeti kontrolu nad strankom i nametnuti izlazak iz EU kao službenu platformu stranke. Sve do Camerona, paradoksalno, političara koji uopće nije bio za to. A kad se jednom priča zakotrljala, zaustaviti se nije mogla i Cameron je, pomalo nalik još jednom nesretniku na jugu Europe, prekasno shvatio koliko se duha teško vraća u bocu kad nisi dovoljno vješt.

Sukob se iz zastupničkih klupa prebacio u javnu sferu, strasti se razbukale i ključna odluka o sudbini nacije pretvorila u emotivnu raspravu u kojoj je racionalno razmišljanje osuđeno na propast. Kakva jest da jest, a problematična je izrazito, Europska unija u danim okolnostima ima malo, ako uopće, zamjena i teško je vjerovati da će Otoku biti bolje samom. Prije će ostati na milost i nemilost svog prekooceanskog ‘prijatelja’ koji će se lakše nego ikada moći loptati s onime što su mnogi već nazivali ‘51. državom’ (SAD ima 50 saveznih država). Sva relevantna istraživanja pokazuju trnovit i ne pretjerano obećavajući put za osamljenu Britaniju, s čime se, gotovo konsenzusom, slaže i stručna javnost, čije će teze sada dobiti priliku za testiranje. Velika zvijezda ekonomskog savjetovanja, Amerikanac Adam Grant, voli reći da nije uvijek mudro biti pionir, a Britanci bi to mogli osjetiti na svoju koži.

Što se očekivanja o nekakvom budućem odnosu prema mjeri UK tiče, riječ je uglavnom o fantazijama. Europska unija, točnije njezini lideri, naprosto nemaju izbora nego maksimalno otežati Britancima izlazak da bi time odvratili druge od odlaska, u suprotnom će se s u mnogim drugim prijestolnicama postaviti pitanje smisla članstva. Zašto biti unutra i žvakati gorko sa slatkim, kad možeš s menija izabrati samo ono što ti odgovara? Po ruka EU da neće biti nikakvog povlaštenog položaja ili ljuljanja na rubu Unije kako u kojem trenutku paše UK, sasvim je očekivana i jedina moguća. Bilo kakav trgovinski aranžman s Unijom i pristup tržištu od gotovo pola milijarde ljudi stoji i zahtijeva prilagođenost određenim europskim preduvjetima, a istodobno ne postoji utjecaj na donošenje odluka. ‘Neće biti nikakvoga ponovnog pregovaranja’, rekao je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. ‘Svaki dogovor morat će odražavati interes obiju strana i ravnopravno prava i obveza.’

Osim još uvijek nesagledivih ekonomskih posljedica koje će se zbrajati u sljedećim godinama, tragičar Cameron iza sebe je ostavio i politički kao par excellence. Prvo, premijer u ostavci pokazao je da marginalne političke opcije poput Nezavisne stranke Nigela Faragea mogu dočekati svoj dan usprkos niskoj političkoj kulturi, sumnjivim općim stajalištima i, najvažnije, niskoj potpori među biračima. Stranka je to koja teško može u okvirima parlamentarne demokracije imati izravan utjecaj na političke odluke. Zahvaljujući Cameronu, zato, mogu računati na ispunjavanje svoje osnovne misije.

Sljedeći su problem Škotska i Sjeverna Irska, koje su jasno glasovale za ostanak u EU i odmah nakon objave rezultata počele talasati. Nakon što je izlazak Škotske iz UK jedva izbjegnut pretprošte godine, London će biti sasvim sigurno suočen s obnovljenom inicijativom za odjepljenje Škotske, a možda i Sjeverne Irske, u kojoj neki već traže pripajanje Republike Irskoj. To, naime, mijenja sve, separatisti sada imaju krucijalan argument na svojoj strani koji nisu imali na nedavnom referendumu – žele svakako ostati u EU, što s Engleskom ne mogu. Tu je i pitanje Gibraltara, čijih je 95,9 posto birača glasovalo za ostatak.

S druge strane, EU gubi petu ekonomiju svijeta, važnu protutežu rastućim njemačkim ambicijama unutar EU, gotovo šestinu svog BDP-a i financijski centar u Londonu, samo da se navedu neke očite posljedice. I ne treba je ni u jednom trenutku ekskulpirati, Unija je i sama proteklih desetljeća napravila jako mnogo na Brexitu i eventualnim sljedećim izlascima. Bruxelles je postao prijestolnica preplaćene osrednjosti najgore vrste koja uglavnom služi sama sebi, a članice su na EU počele gledati kao na švedski stol s kojeg se počasti kad ti treba, a zbrišeš kad se namiruje račun. Razbukta nesolidarnost i partikularni interesi, jačanje utjecaja Njemačke, koja se sve ugodnije osjeća u ulozi konačnog arbitra, i namentanje volje nekolicine zemalja svima ostalima, nesposobnost rješavanja ozbiljnih kriza, upitna principijelnost i dvostruki kriteriji, počesto gubitak kontakta sa stvarnosti u donošenju važnih političkih odluka i vjerovanje u vlastite političke pamflete, krajnje dubiozne ekonomske politike, nebriga za cijele slojeve građana, pa i zemalja progutanih u nedavnoj krizi (koji su u slučaju Britanije vjerojatno i presudili), opći izostanak transparentnosti odlučivanja… Sve je to utjecalo na ishod tog referendumu.

Je li to kraj Europske unije kako se jedni nadaju, a drugi priželjkuju tek će se vidjeti, ali je kraj jedne političke karijere. Izdanak britanske visoke klase kojem se lijepo život uglavnom nekako događao sam od sebe i tako sve do premijerskog mjesta jedne od najrazvijenijih država svijeta kockao je i izgubio. ‘Ne vjerujem da bi bilo ispravno da ostanem kapetan koji će upravljati našom zemljom prema sljedećem odredištu’, izjavio je Cameron i susrežući suze odjahao u soton sa svojom ženom Samanthom. Zapravo je ušao nazad u rezidenciju britanskog premijera, u kojoj će obitavati do listopada kada se bira novi lider stranke, ali metaforički prva verzija bolje opisuje izgledan završetak političkog puta Davida Willama Donalda Camerona. Ironija je htjela, piše Guardian, da liberalni lider Konzervativne stranke, koji je euroskepticima rekao da prestanu lupetati o Europi ako žele napokon preuzeti vlast i onda im donio dva mandata zaredom, bude onaj koji će omogućiti izlazak iz EU i dati ostavku.

Sin burzovnog mešetara i plemkinje, obrazovan u elitnim školama (Eton, Oxford), odličan student odgajan od ranih godina za lidera, politički uspon počeo je odmah nakon fakulteta i napredovao vrlo brzo kroz redove Konzervativne stranke. Nakon prolaska raznih stepenica u stranačkoj hijerarhiji, Cameron 2001. ulazi u parlament, već četiri godine poslije preuzima vođenje stranke, a devet godina poslije i zemlje. Njegovo neprekidno kalkuliranje s oduvijek emotivnim pitanjem Britanije u Europskoj uniji na kraju ga je stajalo premijerskog mjesta, možda i karijere.

Oduvijek je bio euroskeptik, osobno po svemu sudeći protiv izlaska, ali se u političkoj areni poigravao sa stupnjem svog skepticizma i žonglirao s njim dok mu napokon loptice nisu popadale. Privatno ‘meki euroskeptik’ dobar dio svoga političkog uspjeha izradio je na pitanju Europske unije kojim se koristio kako mu je odgovaralo, čas potpaljujući antieuropske strasti, čas ih gaseći. Dio odgovornosti u određenoj mjeri vjerojatno leži i u duboko usadenoj klasnoj aroganciji, koja je niz puta u britanskoj povijesti precijenila svoju sposobnost upravljanja javnim mnijenjem. Cameron do prije tri, četiri mjeseca nije znao je li ili nije za ostatak u EU, ovisno o tome kako mu se svide razgovori s europskim čelnicima, a kada se napokon odlučio za ostatak, mislio je valjda da će građani jednostavno poslušati njegove upute i potvrditi njegovo mišljenje. U konačnici, Cameron je izgubio kontrolu nad monstrumom kojeg je umnogome sâm konstruirao i pokazao da unutarstranačka čarka u rukama nemušćih može prerasti u globalni povijesni presedan.