Home / Biznis i politika / Poduzetnici trebaju jake komore koje su uvijek pomalo protiv vlasti

Poduzetnici trebaju jake komore koje su uvijek pomalo protiv vlasti

Kakvim procjenjujete rad Hrvatske gospodarske komore? – Ponajprije smatram da je vrlo brzo naučila kako se treba postaviti i što raditi unutar Europske unije. Kad sam prvi put došao u Hrvatsku 2014., primijetio sam da je sustav komora u Hrvatskoj relativno mlad, mlad u EU, i skrenuo sam im pozornost na to. Komora je tada upravo bila promijenila predsjednika i tajnika zbog prijašnjih teškoća. I odonda je postala zaista vrijedna članica Eurochambresa. Prenijela nam je važno iskustvo prelaska iz jednoga sustava u drugi. Poljska, tri baltičke države i Hrvatska bile su jedine s takvim iskustvom koje su nam mogle prenijeti. Starim članicama Eurochambresa to je iskustvo bilo zanimljivo za učenje jer je HGK radio pod pritiskom. Komore obično ne rade pod pritiskom, zato je to nama uistinu bilo vrijedno iskustvo. Jedan je od naših ciljeva ne dopustiti takve pritiske u budućnosti.

Kako HGK funkcionira unutar Eurochambresa? – Predstavnici Hrvatske komore vrlo su angažirani. Vrlo često nas posjećuju, sudjeluju redovito u radu povjerenstava i daju nam informacije o potrebama hrvatskoga gospodarstva i gospodarstvenika te jadranskih komorskih udruga. HGK je utjecao na članice EU da spoznaju da je moguće ostati zajedno i onda kad okolnosti nisu lake. Mogu reći i da je HGK-ova zgrada u Bruxellesu vrlo lijepa, zapravo fantastična, i rado je posjetim. Vrlo je svijetla i ugodno je u njoj raditi te je na neki način usporediva s vašom zemljom.

Kakva su iskustva članica Eurochambresa s obveznim članstvom u komorama i obveznom uplatom članarine? Posljednjih se godina u Hrvatskoj čuju glasovi protiv obveznog članstva i članarine, općenito stajalište još nije zauzeto u javnosti. – U mnogim državama raspravlja se o poluobveznom članstvu i poluobveznoj privatnoj članarini. Moje je stajalište da ako želite komoru koja će biti u stanju usprotiviti se političkim strankama i lošoj praksi u gospodarstvu, trebate biti ujedinjeni, znači članstvo bi trebalo biti obvezno ili poluobvezno. Kad je riječ o obrazovanju, iskustvo je da je svugdje gdje postoji obvezno članstvo i gdje komore imaju slobodu provoditi obrazovanje u zvanjima stopa nezaposlenosti među mladima ispod pet posto. U državama u kojima članstvo u komori nije obvezno stope nezaposlenosti su između 25 posto i 30 posto. Dakle, nije riječ samo o statističkom odnosu, mora postojati i realni odnos između obveznosti članstva, provedbe edukacija i niskih stopa nezaposlenosti među mladima. Ali kotač se ne može okretnuti unatrag. Francuska, Velika Britanija, Švedska, te države odavno žive s privatnim sustavom članstva i financiranja komore. Ali privatni sustav financiranja s poluobveznim članstvom svakako je dobra ideja. Problem je, međutim, što vlast ne želi ničiji utjecaj, pa ni utjecaj komore, zato su potrebne jake komore koje su uvijek pomalo protiv vlasti. Katkad je to dobro i od pomoći, a katkad proizvodi sukob. Ali bez sukoba se ne može živjeti, čak ni u vlastitoj obitelji.

Spomenuli ste obrazovanje za zvanja na tržištu rada. Hrvatska gospodarska komora nema mandat za to. Kako bi mogla najbolje i najlakše uvesti tu vrstu obrazovanja? – Iskustva govore da je nužno da vlast najprije daje komori ovlast da obrazuje u zvanjima i da komora uvjeri poduzetnike da je ta vrsta obrazovanja korisna. Ako vlada nameće nešto, pa i takvo obrazovanje, onda nitko to neće prihvatiti. Dakle, potrebna je inicijativa i komore i vlade. Poslujem u Francuskoj i Njemačkoj i, recimo, u Francuskoj ta vrsta obrazovanja ne postoji, mnoge tvrtke na području Strasbourga, u kojem živim, ne žele plaćati za to jer u Francuskoj vlada ima monopol nad obrazovanjem. To je kritična točka; ako vlast želi zadržati monopol nad nekim područjem, pa i obrazovanjem, onda korisne privatne inicijative ne mogu uspeti.

Kako komorsko obrazovanje u zvanjima funkcioniira u praksi? – U Italiji se, recimo, razlikuje od područne do područne komore, ne može se dobiti nacionalni certifikat u određenom zvanju. U Njemačkoj, Austriji, Turčkoj i Luksemburgu komorski ispit u određenom zvanju priznat je na nacionalnoj razini i u tim zemljama stope nezaposlenih među mladima vrlo su male. U tim državama postoje i nacionalna vijeća koja određuju sadržaj takva obrazovanja. To su nevladina vijeća u kojima sindikati i poslodavci definiraju potrebe tržišta rada u određenom trenutku.

Što je glavna uloga komore u odnosu prema politici i ekonomiji pojedine države? U Hrvatskoj je ona još povezana s državom. – Privatna ili poluprivatna komora, kakva je u Hrvatskoj, uvijek mora, naravno, najprije raditi za poduzetnike, za svoje članove. Ako su politički ciljevi usmjereni protiv poduzetnika, onda mora dignuti i glas. Moje je iskustvo da treba staviti nogu u vrata i pokušati reći što treba poduzetnicima. Politika je politika i ne treba je prejako pritiskati, bolje ju je uvjeriti snagom argumenta i ponavljanjem. Ako ima neslaganja, ne treba prestati razgovarati, ni s vlašću ni s oporobom. Velik je problem u Europskoj uniji prihvaćanje drugih nacija, odnosno prihvaćanje nje same. Komisija je u jednom trenutku poželjela dominirati svime u Europskoj uniji pa je počela propisivati i kako trebaju izgledati banane, rajčice, krastavci, električni kabeli, sve. To nije bila dobra politika, to je bilo bizarno. A eto, možemo tako razgovarati i o razlikama među nacijama. Moramo prihvatiti jedni druge i svoje razlike jer ako ne budemo, nezadovoljni će odlaziti, poduzetnici iz komora, države iz Europske unije.

Kakva su Eurochambresova iskustva u komunikaciji s institucijama EU? – Eurochambres ima velik utjecaj na institucije EU, ali neslužben. U posljednjih deset godina konzultiraju se s nama u prosjeku svakoga drugog dana, zanimaju ih stajalište gospodarstva o Unijinoj politici. Međutim, ne hvalimo se time i ne izvještavamo posebno o tome, jednostavno im kažemo stajalište gospodarstva o pojedinom pitanju. Naravno, ne zovu nas povjerenci, ali šefovi direktorata – pojedinih uprava i njihovi bliski suradnici – često kontaktiraju s nama, a to su vrlo uspješni ljudi.

U Hrvatskoj se poduzetnici ne stide pritisnuti vlast, mogu je posve otvoreno kritizirati zbog bilo kojega pitanja. Poneki se žale i na nedostatak komunikacije s EU. Ako sam vas dobro razumio, bilo koji poduzetnik u Hrvatskoj može se obratiti gospodarskoj komori i tražiti da putem Eurochambresa njegovo stajalište o nekom problemu bude preneseno Komisiji? I može očekivati da se to dovoljno brzo i učini? – Naravno, ali moramo imati dobar prijedlog i podatke. Ne odbijamo prijedloge, ali ako podaci nisu dobri, uputimo komore ili poduzetnike da potraže alternativu. Ako netko ima doista dobar prijedlog, vrlo brzo prenijet ćemo ga Europskoj komisiji, možete biti sigurni u to. Od Eurochambresa je, primjerice, traženo da pomogne Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji, Makedoniji, Srbiji napraviti još jedan korak u procesu pristupa EU, što i radimo. Ne želimo biti u prvom planu, ali želimo pomoći. Kao što sam prije napomenuo, moje je stajalište da otvorena kritika nije korisna, ali treba pronaći kanal da se vlasti nešto kaže i to treba ponavljati.

Što je s planom Eurochambresa i zahtjevom da dobije europska sredstva za utvrđivanje poslovnih vještina migranata i njihovo obrazovanje? – Europska unija prihvatila je naš prijedlog i vjerujem da će dati novac za njega. Države će, vjerujem, rado sudjelovati u provedbi tog prijedloga jer novac nije njihov. To je lak novac i ne vjerujem da će ga propustiti uzeti. Međutim, osjećam da je Unija još koncentrirana samo na izbjeglice koji uspiju ući u europski prostor, a zanemarila je dva milijuna ljudi koji još čekaju ulazak. To je možda prirodno, želi zaštititi svoje granice. Zbog toga smo bili i iznenađeni što je prihvatila naš prijedlog za obrazovanje izbjeglica koji su ušli u EU i koji će ondje ostati. To je dobar znak za budućnost.

Mislite li da bi takav posao trebalo raditi i prije dolaska ljudi unutar granica EU? – Europska unija nije posvetila dovoljno pozornosti problemu Italije prije nekoliko godina. Da je tada primijenjena ispravna politika, naime da je za izbjeglice odgovorna cijela Unija, a ne samo pojedina država koja trenutačno ima najviše problema, izbjeglički problem mogao se mnogo bolje riješiti. To je zajednička pogreška svih članica EU. Dablinska odluka da je odgovorna članica na čijem je teritoriju ušla osoba danas je jednostavno glupa. Laka je za Dublin, a za Italiju, Grčku sigurno nije. Koliko god more bilo veliko i duboko, ljudi će ga prijeći. Pa pogledajte granicu između Meksika i SAD-a, ondje već ima ograda, ali ljudi ih stalno prelaze.

Želite reći da će ljudi koji žele ući u EU to sigurno napraviti bez obzira na zapreke? I da je pravi izbor getoizacija ili integracija u europsko građansko društvo? – Većina ljudi u Europi, nažalost, još ne prihvaća integraciju. U svojem sam životu, nažalost, naučio da nacionalizam uvijek pobjeđuje čovječnost. To nije dobro, ali to je stvarnost. Ako država poput Francuske želi zaštititi svoj sustav socijalne skrbi, onda zatvara granice. Premda je to glupo, politički sustavi desnog krila, ali i lijevoga, najčešće tako štite građane. Na dugi rok to je vrlo loše. Poduzetnici u Europi shvaćaju da imamo potrebu za mladim ljudima, obrazovanima, ne samo kvalitetima, nego općenito. Francuska, Njemačka, Italija, Hrvatska, sve su to zemlje u kojima prirodni prirast pada, dakle one koje trebaju nove ljude, a ipak, reakcija je država da ih odbijaju što više mogu.

Kakav će utjecaj imati moguća odluka Velike Britanije da napusti Europsku uniju? – Najviše problema bit će za tri do četiri godine od te eventualne odluke, dakle dok se ljudi ne prilagode na novi sustav. Primjerice, između Republike Irske i Sjeverne Irske postoji četiristo ulica koje prelaze graničnu crtu. Znači, svaka bi ta ulica trebala dobiti granični prijelaz ili bi taj problem trebao biti riješen nekako drugačije, ali u svakom slučaju stvaranjem novih barijera. Glupo, zar ne? Ali takva je moguća budućnost. Ako se odluče za Brexit, to je konačno, nema povratka. Ne u našim životima, a možda ne ni za barem stotinu godina. Ekonomski, svi ćemo preživjeti i trgovina će naći način, s Britanijom smo trgovali stotine godina i bez EU, ali mislim da je mnogo bolje da ostanemo zajedno. Zamišlje da Njemačka ima isto stajalište kao Velika Britanija. Njemačka ne može napustiti EU, ona je u sredini Europe, a Velika Britanija koristi svoj položaj sjajne izolacije. Ako želi ostati u Europskoj uniji, Velika Britanija to treba sama osjećati. Nema posebnog načina da je Europa uvjeri da ne izađe iz zajednice, a nije ju korisno ni upozoravati na posljedice. Ako zaista izađe, onda to treba i prihvatiti.

Kakve će doista biti posljedice? – Dovoljno je da kažem, a to već svi znaju, da bi bez Velike Britanije Europska unija teško preživjela financijske krize. To je jednostavno nemoguće.

Što ako Njemačka poželi izaći iz EU? Bi li to bilo potpuno uništenje Unije? – Da, bilo bi, ali Njemačka nikad neće dobiti takvu ideju. Ima kopnene granice s drugim državama, nismo izolirani tako sjajno kao Velika Britanija, nismo okruženi morem.

Postoji li veza između jakih regija i jakih komora? – Svakako. Njemačka ima 80 komora, Francuska oko 56; najjače su, naravno, one koje su u najjačim gospodarskim regijama. Eurochambres je u kontaktu sa svakom regionalnom komorom i one mogu neposredno komunicirati s nama. Danas smo više regionalno usmjereni nego prije jer regija je mjesto na kojemu počinje svaki biznis. Naravno, na internetu ste povezani sa svijetom, ali ako želiš započeti klasični posao, otvorit ćete ga ondje gdje poznajete ljude, u svojoj regiji.

Kako internet utječe na rad komora? Poznato je da već sad ima golem utjecaj na gospodarstvo. – Komunikacija je postala vrlo jednostavna, putni troškovi sve su manji i možemo komunicirati s bilo kojega kraja svijeta. Iako je komunikacija jako jednostavna, još nije potpuno osobna. Najbolje je komunicirati licem u lice, ali ne zapostavljamo ni važnost suvremenih komunikacija. Mogu reći da je oko 20 posto svih važnih funkcija u Eurochambresu popunjeno ljudima iz IT biznisa, što razmjerno odgovara i njihov udjelu u gospodarstvu. Mnogi ljudi u Europi još se pitaju je li IT doista toliko važan i možemo li ikako vratiti radna mjesta koja danas obavlja tehnologija. To je nemoguće, nema povratka natrag. S time se svi moramo suočiti.