Darinko Bago

Zapadnjacima, Rusima i Azijcima egzotične otočne države pod britanskom krunom još će neko vrijeme biti omiljena odredišta, i to zbog svih prirodnih ljepota kojima bistaju jer su sigurna porezna zona.

Nakon desetogodišnjeg razdoblja u kojem su europske destinacije poput Luksemburga i Nizozemske bile najpopularnije porezne oaze na svijetu, od kraja ove godine egzotične lokacije zapadnoindijskog otocja kao što su Kajmansko Otočje (poznati i kao švicarski Karibi) te Britanski Djevičanski Otoci (oba u vlasništvu Velike Britanije) ponovno postaju premijerna odredišta za skrivanje financijskog blaga moćnika. Ona prava Švicarska, europska, nakon američkog upletanja u zakone te zemlje, prije dvije godine prestala je biti zanimljiva stranim tvrtkama za pohranu svoga novca. Draža im je kao odredište u kojem kupuju čokoladu ili sir.

Dok domaći poduzetnici u usponu poput Mate Rimca i poslovnog andela Hrvoja Prpića prijete odlaskom iz Hrvatske u London zbog, kako navode, ‘pravne nesigurnosti i loše poslovne klime’, premda ih to ne sprečava da istodobno traže financijsku pomoć države iz koje pod svaku cijenu žele otići, afera ‘Panama Papers’ otkrila je drugu, mračnu stranu poreznih oaza. Potaknuti time, predstavnici Oxfama, jedne od najutjecajnijih međunarodnih neprofitnih udruga, upozorili su javnost na to da najsrošašnije zemlje na svijetu zbog slijevanja novca u porezne oaze svake godine izgube 170 milijardi dolara.

Demokratska Republika Kongo je, primjerice, prilikom potpisivanja pet ugovora s kompanijama koje se bave iskopom ruda izgubila 1,3 milijarde američkih dolara (četiri posto ukupnog BDP-a te države) nakon što su kompanije zaradu nakon završenog posla u Africi prebacile u svoje off shore oaze. Sličnih priča ima na pregršt. Porezne oaze, taj eldorado za svjetske moćnike, ugrubo je definirao Geoffrey Colin Powel, bivši ekonomski savjetnik jedne od tih oaza, turistički malo poznatog Jerseyja, britanskoga krunskog posjeda pokraj francuske obale, kao područja gdje je porezna struktura postavljena tako da svjesno eksploatira i iskorištava potrebu da članovi određene zajednice izbjegavaju plaćanje poreza državi u kojoj ostvaruju profit. Dok jednom ne smrke, drugome ne svane. Tako, dok su slavne i manje slavne privatne osobe te ponajviše moćne svjetske kompanije svoje poslovno carstvo sačuvale od državnih sakupljača poreza onih država gdje su to bogatstvo i ostvarile, te iste države ostale su u protekloj godini siromašnije za gotovo 300 milijardi dolara (podaci poznati samo za tvrtke, oni za privatne osobe nisu izračunati) koje su tvrtke preusmjerile u države s manjim porezima.

Egzotične lokacije u posljednjih nekoliko godina nisu bile najpoželjnije za porezne škrtice. Čak 221 milijarda dolara usmjerena je u Nizozemsku i Luksemburg kao najomiljenije porezne oaze. Nakon njih na red su došla tropska odredišta Djevičanski i Kajmanski Otoci, govore UN-ovi podaci.

No stvari se potkraj prošle godine počinju mijenjati, nakon što su ranije spomenute zemlje Beneluxa, potaknute ponajprije pritiskom velikih sila, ali i velikim financijskim skandalom koji se dogodio na kraju 2014., poznatim pod kodnim imenom ‘Luxemburg Leaks’.

Više od 170 milijardi dolara svake godine izgube najsrošašnije zemlje na svijetu zbog slijevanja novca u porezne oaze, upozorili su u Oxfamu, jednoj od najutjecajnijih međunarodnih neprofitnih udruga nakon otkrivanja skandala ‘Panama Papers’ u Nizozemskoj u trećem kvartalu prošle godine dosegnuo je 148 milijardi dolara, što je njihov najveći iznos od 2007. godine, a pokrenut je ponajviše ulaganjima iz Luksemburga i Britanije. Osim Luksemburga i Nizozemske, kada govorimo o europskim poreznim oazama potrebno je spomenuti i Švicarsku, državu koja je dugo bila sinonim za navedeni termin. Kao i Luksemburg, nju je ponajviše pogodila zabrana anonimnosti klijenata. Taj adut iz rukava izbile su im Sjedinjene Američke Države, natjeravši ih da potpišu ugovor (FATCA) koji dopušta američkoj vladi uvid u sve podatke stranih osoba koje uplaćuju poreze u toj državi. Kako su to postigle Sjedinjene Države? Jednostavno su Švicarcima zaprijetile drastičnim povećanjem cijena uvoza njihovih proizvoda na svome tržištu. Nakon FATCA-e zaštitna membrana je probijena te je Švicarsku napao niz malih i velikih država i tako su potpuno uništile opciju da anonimnost zadrže oni koji su svoje bogatstvo daleko od očiju javnosti poželjeli sakriti u Švicarskoj. Isto tako, švicarske banke kao što su UBS i Credit Suisse drastično su podigle minimum iznosa koje strani klijenti smije držati na računu u toj zemlji, a epilog toga je da klijenti samovoljno odlaze iz Švicarske u potrazi za sigurnijim utočištem.

Ono što razdvaja Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg od Kajmanskog otočja, Jerseyja ili pak Monte Carla jest što one imaju razvijenu ekonomiju koja je ipak primarni razlog njihova blagostanja te ovise o globalnim kretanjima i stanju na tržištu kojim dominiraju zemlje iz kojih utajavaju poreze dolaze. No u posljednje vrijeme kao iznimno zahvalna lokacija za odbijegle porezne obveznike profilirala se Velika Britanija, gdje takvi povoljni uvjeti vrijede samo za strance. Velike kao i male tvrtke profitiraju od iznimno malih korporativnih poreza. Kada toj slici pridodamo područja poput ranije spomenutih Britanskih Djevičanskih i Kajmanskih Otoka, Jerseyja i Montserrat, a koji su svi pod britanskim krunskim posjedom, onda je jasno da su Velika Britanija i njezini sateliti najveća porezna oaza modernog svijeta. Za sve osim za državljane Velike Britanije, za koje na vlastitom teritoriju vrijede duga pravila.

Priljev novca na Britanske Djevičanske i Kajmanske Otoke prošlih godina bio je više-manje u skladu s povijesnim prosjecima, ali se njihov izvor u posljednje vrijeme premjesto s bogatih na zemlje u razvoju, navodi se u izvješću UNCTAD-a, objavljenom ranije ove godine. Od 2010. do 2014. godine vodeća su četiri izvora za to područja bili Hong Kong, Sjedinjene Države, Rusija i Kina. Kako se onda velike svjetske kompanije služe tim, za Europu komisiju, prljavim trikovima? Pa većina s liste Forbesovih najvećih, a svoje urede gdje prijavljivaju prihode u Nizozemskoj imaju i rock bendovi poput Rolling Stonesa i U2, čiji članovi nisu nikad živjeli u toj državi. Godine 2008. američki je Vladin računovodstveni ured izvijestio da 83 od 100 najvećih kompanija koje kotiraju na burzi imaju podružnice u poreznim oazama. Među odabranim društvom našli su se AT&T, Chevron, IBM, American Express, General Electric, Boeing i AIG. Ono što zabrinjava ‘poštene’ porezne obveznike jesu rezultati istraživanja Huffington Posta iz 2008. koji su pokazali da su 74 od 83 navedene kompanije sklopile ugovore s vladom. General Motors je, tako navodi izvor, od takvih ugovora zaradio 517 milijuna dolara poreznih obveznika, ali je istodobno štitio profit na Bermudima i Kajmanskim Otocima. Boeing, koji je te godine primio 23 milijarde dolara od ugovora sa saveznom vladom, ima 38 podružnica u poreznim oazama. Banke još više prakticiraju takav princip poslovanja, budući da je na karipskom otočju pod vlasništvom britanske kraljice prije sedam godina Citigroup imao 427, a Morgan Stanley 273 podružnice. Takvo istraživanje rezultirao je i ranije objavljenim natjeravanjem Švicara da potpišu FACTU, ali Karipsko otočje pod protektoratom Kruna ipak se nije diralo. Lobiranje velikih tvrtki pri vladama najmoćnijih svjetskih država ne treba podcijeniti, kao ni zaboraviti na njihovu suradnju na brojnim projektima, pa je izgledno da će ova tematika još dugo ostati siva zona, unatoč pritisku medija i antikorupcijskom planu britanskog premijera. Za zapadnjake, Ruse i Azijce egzotične otočne države pod britanskim krunom još će neko vrijeme biti sigurna porezna zona.