Prava bitka počela bi tek dokaže li se ugroza nacionalnih interesa

Premijer bi mogao završiti kao blefer, a vlast će se presložiti s izborima ili bez njih. Osim ako Orešković ne dokaže zašto je država u opasnosti. Tek bi se onda počelo govoriti o meritumu.

Naša politička kultura još je vrlo tolerantna i prema sudskim postupcima, a kamoli ne prema sukobu interesa. Još manje znamo zašto je tom prigodom Orešković spominjao ugrožavanje ‘vitalnih nacionalnih interesa’ i pozvao u ‘bitku za Hrvatsku’?

Ne znamo ni zašto je HDZ-ov šef Karamarko, iskorištivši stranačke mehanizme, uzvratio zahtjevom za opoziv premijera. Istina, svašta su u tom zahtjevu pri-govorili Oreškoviću: kadroviranje u represivnom aparatu u svrhu stjecanja osobne političke moći, nerazumijevanje ustavnog poretka RH, pokušaj uspostave kancelarske diktature pa sve do ugrožavanja funkcioniranja države i njezine financijske stabilnosti. Ali u mnogim HDZ-ovim stranačkim akcijama i operacijama povezanima s rušenjem premijera i formiranjem nove vlade nije se pojavio nijedan ozbiljan argument koji bi potkrijepio te optužbe.

Tumačiti rušenje vlastite vlade sukobom povrijeđenih taština u uvjetima u kojima se nema dovoljno glasova za formiranje nove, a ni dovoljno snage za bolji rezultat na izborima, ne čini mi se odveć uvjerljivim. Osim u našoj političkoj kulturi koja se zasniva na lakoći sukoba i još većoj lakoći trgovine u kojoj, nakon što se brutalno izvrši, doslovce mogu svi sa svima. Pa čak i javno. Na potezu je sada premijer Orešković, koji ne želi dati ostavku, nego nekoliko dana šuti, a izvori oko njega najavljaju kako će o svemu što mu se događalo posljednjih tjedana ili mjeseci izvijestiti javnost uoči sabora glasovanja o opozivu.

Bez obzira na to hoće li biti opozvan (što je zasad vjerojatno) ili će se dogoditi dramski obrat u posljednjem trenutku (što zasad ne izgleda vjerojatnim), Tihomir Orešković duguje objašnjenje, ne samo saborskim zastupnicima nego i hrvatskoj javnosti. Ne može se tek tako, ovlaš reći da su ‘ugroženi vitalni nacionalni interesi’ ni pozvati ‘u bitku za Hrvatsku’ i nakon toga više ne reći ništa. Kao da je sve bila samo mala igra riječi. I sigurnosno naj-osjetljivije teme, a dao je naslutiti da je o tome riječ, mogu se primjereno javno uobičiti.

Ako Tihomir Orešković ne pokaže valjan razlog zbog kojega je nakon zahtjeva Bože Petrova za Karamarkovu ostavku pokrenuo akciju koja ruši Vladu nakon pola godine mandata umjesto da primiri Petrova, onda bi se na kraju pokazao kao običan blefer za kojega je i bolje da ode. Olakšao bi takozvano preslagivanje ili ubrzao put u nove izbore.

Ali što ako pokaže valjane razloge za ugrozu vitalnih nacionalnih interesa i potrebu nove bitke za Hrvatsku? Onda bi zastupnici morali donijeti neke odluke. Onda bi se počelo govoriti o meritumu. I onda bi počela – bitka.