Privatizacija bi bila drugačija da su se ostvarile Kalogjerine ideje

Nedavno nas je napustio jedan iz plejade glavnih hrvatskih ekonomista koji su sudjelovali u transformaciji društveno-političkog sustava u devedesetim godinama. Dražen Kalogjera pripadao je skupini slobodoumnih znanstvenika koji su i prije kraja osamdesetih upozoravali na to da se samoupravni gospodarski sustav istrošio i postao nedjelotvoran. Zato su se morali tražiti novi modeli za njegovu obnovu i u temeljnim opredjeljenjima i u operativnim rješenjima. Mnogo je pokazatelja upućivalo na to da se cijeli ekonomski sustav rapidno urušava. Realni rast gospodarstva godinama je bio u negativnoj zoni, inflacija je bujala i uz mnoge stabilizacijske pokušaje inozemno se zaduženje povećavalo, poduzeća su gubila vitalnost i konkurentnost na stranim tržištima.

Posljednji ozbiljniji program stabiliziranja ekonomskih prilika u zemlji zvao se Dugoročni program ekonomske stabilizacije i bio je priređen u nekoliko podebljih knjiga punih istrošenih ideoloških teorema o društvenom vlasništvu, samoupravljanju, ovladavanju radnika cijelinom dohotka, autonomnosti OOUR-a i sličnim frazama. U Programu je bilo vrlo malo primjerenih rješenja kako zaustaviti i preokrenuti ukorijenjene negativne ekonomske tendencije i tokove. Tako je i taj program, premda ozbiljno zamišljen, završio život i prije nego je što je ostvario ikakve praktične rezultate. Do formiranja vlade Ante Markovića početkom 1989. ekonomska politika bivše države uglavnom se vrtjela u krug. Malo je tko usuđivao otvoreno dovoditi u pitanje osnovna ideološka opredjeljenja premda je mnogo bilo jasno da će se sustav morati mijenjati iz temelja – promjenom vlasničkog odnosa i sustava društvene raspodjele. Jedan od onih koji je, rekao bih zarana, počeo govoriti o potrebi uvođenja odnosa utemeljenih na kapitalu, promjeni prirode vlasničkih odnosa u poduzećima, odnosno o reafirmaciji poduzetništva, bio je upravo pokojni Dražen Kalogjera. Takve ideje radale su se i razvijale oko skupine naprednijih ekonomista okupljenih u Ekonomskom institutu u Zagrebu. Nove ideje u početku su teško probijale put do šire javnosti jer su konzervativne snage držale glavna kormila u saveznim ustanovama, ali i u velikom dijelu znanstvene javnosti. Pokojni Dražen bio je neumoran u istupima i napisima o potrebi uvođenja poduzetništva, ma što se u to vrijeme pod tim podrazumijevalo. Prostor za slobodnije istupe o toj temi otvorila je promjena savezne vlade, ali i događaji u drugim zemljama Istočnog bloka, posebno u tadašnjoj Čehoslovačkoj, baltičkim zemljama, Mađarskoj, Poljskoj.

U tih nekoliko godina češće sam se susretao s Draženom. Poznavali smo se otprilike, ali zbližile su nas ideje o potrebi povećavanja djelotvornosti u gospodarstvu, pa i promjenom sustava vlasništva i drugih postulata. Nama ekonomistima iz prakse bilo je sasvim jasno da se razdrobljena ekonomska struktura koja je počela tehnološki jako zaostajati, s anakronim sustavom odlučivanja, ne može poboljšati ako se ne promijeni osnovni društveni odnos, vlasništvo nad kapitalom. Tada sam radio u velikom poduzeću Energoinvestu u Sarajevu koje je godinama bilo izloženo svjetskoj konkurenciji. Bio je najveći jugoslavenski izvoznik, zbog čega je duboko osjećao puls svjetskoga tržišta i potrebu da nešto moramo mijenjati u svojemu okostalom ekonomskom sustavu. Iz tadašnjih susreta s Draženom ispričat ću dvije zgode koje, čini mi se, najbolje ocrtaju njegov karakter, stvaralački nemir i stalnu potrebu da nešto mijenja, eksperimentira i predlaže. Energoinvest je imao dva svoja aviona: jedan džet koji je opsluživao naše potrebe na srednjim linijama za Bliski istok, sjever Afrike, srednju Europu, Moskvu. Drugi avion, mala turboelisna Cessna, četverosjed, služio je za putovanja po bivšoj Jugoslaviji. Potkraj osamdesetih odlučili smo prodati manji, stariji avion i to smo objavili u javnom glasilu.

Jednoga dana iznenada, nenajavljen, u moj ured u Sarajevu upada Dražen Kalogjera i kaže: – Došao sam po avion! – Iznenadio me pa pitam: – Kakav avion? – Pa vaš – kaže – koji vama ne treba. Ja kažem da smo oglasili prodaju aviona, ne namjeravamo ga darovati. Dražen mi kaže da se u Zagrebu osniva nova aviotvrtka, ZagAl se, čini mi se, zvala, i da njoj treba naš avion. Budući da smo mi samoupravno poduzeće, možemo taj avion jednostavno prenijeti drugomu samoupravnom poduzeću bez naknade. Formalno je to bilo točno, ali nije bilo ostvarljivo. Ni nakon dugog razgovora Dražen se nije dao, ali, nažalost, nije bilo praktičnog rješenja. Završili smo na ručku i on se u Zagreb vratio redovitom putničkom linijom.

Druga prigoda odnosi se na promjene tadašnjega Zakona o udruženom radu. Ante Marković je, preuzevši saveznu vladu, odmah htio promijeniti taj monstruozni zakon koji je imao oko 650 članaka i zajedno s objašnjenjima i tumačenjima činio debelu knjigu. Premijer je formirao skupinu od petnaestak znanstvenika i gospodarstvenika iz svih republika i dao nam zadatak da napišemo zakon o poduzećima. U toj skupini iz Hrvatske bili su akademik Barbić i Dražen Kalogjera. Tu su bili i Slovenci, mislim Pregl i Simonetti, zatim Srbi i svi drugi. Marković je, takav je bio karakter, htio sve i odmah. Trebali smo ekspresno promijeniti temeljni zakon koji je mjesecima pripremalo mnogo ljudi. Nije bio problem u tome da treba promijeniti taj zakon, ali kapitalizam se nije mogao uvesti novim zakonom o poduzećima a da se prije toga ne promijene ustav i temeljna ideološka opredjeljenja. A još su tada u saveznom ustavu i drugim programskim dokumentima društveno vlasništvo i samoupravljanje bili suvremeni postulati. Nisu se, prema tome, mogle izdati dionice na kapital nekoga poduzeća ako je kapital poduzeća bio ‘svačije i ničije’ vlasništvo, odnosno nije imao zakonskog titulara. Dugo su trajale rasprave o tim pitanjima. Bila je to prava drama koja je donosila krupne promjene koje ni mi sami u to vrijeme nismo dovoljno razumjeli. Savezni premijer htio je promijeniti sve, i to odmah; konzervativni krugovi željeli su mijenjati formu, ne zadirući u temeljni odnos. Nažalost, Ustav je bio na strani drugih, bez obzira na to što se svijet oko nas radikalno mijenjao, a naša ekonomija ubrzano urušavala. Sjećam se dobro Dražena iz tih rasprava: zbog svoje prirode imao je ‘stotinu ideja’, sve revolucionarnija jedna od druge. Teško je bilo to uklopiti u rigidan, ideologiziran i kompliciran sustav kakav smo tada imali.

Nekako je na kraju prihvaćen koncept ‘interne dionice’ (odnosno, strogo pravno gledano, ni riba ni djevojka!). Taj instrument, makar surogat stvarne dionice, pomogao je da se neka hrvatska poduzeća transformiraju u uspješne tržišne tvrtke i da njihovi radnici, odnosno vlasnici, postanu bogati ljudi. A u nekim drugim, manje sretnim poduzećima nekoliko špekulanata beskrajno se obogatilo, a radnici su izgubili radna mjesta i egzistenciju. Dražen je ulaskom u prvu hrvatsku vladu želio da interne dionice prerastu u stvarne pravne instrumente za privatizaciju društvenih poduzeća. Nažalost, oni drugi mislili su drugačije i Dražen je odstupio. Mislim da je to bila velika šteta jer bi hrvatska privatizacija vjerojatno drugačije izgledala da su se ostvarile njegove ideje. Zato se i poslije njega treba prisjetiti dramatičnih vremena kroz koja su prolazili ekonomija ove zemlje i neki njezini akteri.

Treba se sjećati Dražena Kalogjere ne samo zbog njegovih ideja nego i zbog optimizma, vedrine, pomalo mladenačke razdraganosti, vala raspoloženja i dobre volje koju je unosio sa sobom kroz svaka vrata kroz koja je prošao. Treba se jednostavno sjećati dobrog čovjeka, velikog stručnjaka i entuzijasta, kakvih je, nažalost, u našim vremenima sve manje.