Ulaskom u prvu hrvatsku vladu želio je da interne dionice prerastu u stvarne pravne instrumente za privatizaciju društvenih poduzeća. Nažalost, oni drugi mislili su drugačije i Dražen je odstupio. To je bila velika šteta.
Nedavno nas je napustio jedan iz plejade glavnih hrvatskih ekonomista koji su sudjelovali u transformaciji društveno-političkog sustava u devedesetim godinama. Dražen Kalogjera pripadao je skupini slobođenih znanstvenika koji su i prije kraja osamdesetih upozoravali na to da se samoupravni gospodarski sustav istrošio i postao nedjelotvoran. Zato su se morali tražiti novi modeli za njegovu obnovu i u temeljnim opredjeljenjima i u operativnim rješenjima. Mnogo je pokazatelja upućivalo na to da se cijeli ekonomski sustav rapidno urušava. Realni rast gospodarstva godinama je bio u negativnoj zoni, inflacija je bujala i uz mnoge stabilizacijske pokušaje inozemno se zaduženje povećavalo, poduzeća su gubila vitalnost i konkurentnost na stranim tržištima.
Posljednji ozbiljniji program stabiliziranja ekonomskih prilika u zemlji zvao se Dugoročni program ekonomske stabilizacije i bio je priređen u nekoliko podebljih knjiga punih istrošenih ideoloških teorema o društvenom vlasništvu, samoupravljanju, ovladavanju radnika cjelinom dohotka, autonomnosti OOUR-a i sličnim frazama. U Programu je bilo vrlo malo primjerenih rješenja kako zaustaviti i preokrenuti ukinute negativne ekonomsko-tehničke tendencije i tokove. Tako je i taj program, premda ozbiljno zamišljen, završio život i prije nego što je ostvario ikakve praktične rezultate. Do formiranja vlade Ante Markovića početkom 1989. ekonomska politika bivše države uglavnom se vrtjela u krug. Malo je tko usuđivao otvoreno dovoditi u pitanje osnovna ideološka opredjeljenja premda je mnogo bilo jasno da će se sustav morati mijenjati iz temelja – promjenom vlasničkog odnosa i sustava društvene raspodjele.
Jedan od onih koji je, rekao bih zarana, počeo govoriti o potrebi uvođenja odnosa utemeljenih na kapitalu, promjeni prirode vlasničkih odnosa u poduzećima, odnosno o reafirmaciji poduzetništva, bio je upravo pokojni Dražen Kalogjera. Takve ideje radale su se i razvijale oko skupine naprednijih ekonomista okupljenih u Ekonomskom institutu u Zagrebu. Nove ideje u početku su teško probijale put do šire javnosti jer su konzervativne snage držale glavna kormila u saveznim ustanovama, ali i u velikom dijelu znanstvene javnosti. Pokojni Dražen bio je neumoran u istupima i napisima o potrebi uvođenja poduzetništva, ma što se u to vrijeme pod tim podrazumijevalo. Prostor za slobodnije istupe o toj temi otvorila je promjena savezne vlade, ali i događaji u drugim zemljama Istočnog bloka, posebno u tadašnjoj Čehoslovačkoj, baltičkim zemljama, Mađarskoj, Poljskoj.
U tih nekoliko godina češće sam se susretao s Draženom. Poznavali smo se otprilike, ali zbližile su nas ideje o potrebi povećavanja djelotvornosti u gospodarstvu, pa i promjenom sustava vlasništva i drugih postulata. Nama ekonomistička praksa bilo je sasvim jasno da se razdobljena ekonomska struktura koja je počela tehnološki jako zaostajati, s anakronizmom sustavom odlučivanja, ne može poboljšati ako se ne promijeni osnovni društveni odnos, vlasništvo nad kapitalom. Tada sam radio u velikom poduzeću Energoinvestu u Sarajevu koje je godinama bilo izloženo svjetskoj konkurenciji. Bio je najveći jugoslavenski izvoznik, zbog čega je duboko osjećao puls svjetskoga tržišta i potrebu da nešto moramo mijenjati u svojemu okostalom ekonomskom sustavu.
Iz tadašnjih susreta s Draženom ispričat ću dvije zgode koje, čini mi se, najbolje ohrabruju njegov karakter, stvaralački nemir i stalnu potrebu da nešto mijenjamo, eksperimentiramo i predlažemo. Energoinvest je imao dva svoja aviona: jedan džet koji je opsluživao naše potrebe na srednjim linijama za Bliski istok, sjever Afrike, srednju Europu, Moskvu. Drugi avion, mala turboelisna Cessna, četverosjed, služio je za putovanja po bivšoj Jugoslaviji. Potkraj osamdesetih odlučili smo prodati manji, stariji avion i to smo objavili u javnom glasilu.
Jednoga dana iznenada, nenajavljen, u moj ured u Sarajevu upada Dražen Kalogjera i kaže: – Došao sam po avion! – Iznenadio me pa pitam: – Kakav avion? – Pa vaš – kaže – koji vama ne treba. Ja kažem da smo oglasili prodaju aviona, ne namjeravamo ga darovati. Dražen mi kaže da se u Zagrebu osniva nova aviotvrta, ZagAl se, čini mi se, zvala, i da njoj treba naš avion. Budući da smo mi samoupravno poduzeće, možemo taj avion jednostavno prenijeti drugomu samoupravnom poduzeću bez naknade. Formalno je to bilo točno, ali nije bilo ostvarljivo. Ni nakon dugog razgovora Dražen se nije dao, ali, nažalost, nije bilo praktičnog rješenja. Završili smo na ručku i on se u Zagreb vratio redovitom putničkom linijom.
